12. 10. 2011.

Sjećam se jedne predstave o sjećanju...

kritika predstave „Hipermnezija“, režija Selma Spahić

Kako i na koji način se u teatru može tematizirati sjećanje, nešto što svako od nas uvijek nosi sa sobom i što je uvijek prisutno, a ipak tako apstraktno i nevidljivo? Na koji način se sjećanje može materijalizovati, izuzev riječima, i kako se te riječi mogu uobličiti u predstavu? I kako učiniti da te intimne ispovijedi dopru do publike, komuniciraju sa svima, iako su zatvorene, lične i skrivene? I kako učiniti da ta cjelina, građena kroz sam proces rada sa glumcima, koja nije bazirana na ranije određenom tekstu, bude smislen rad, koji će potresti i promijeniti jednako naše emotivno, koliko i estetsko biće? I još stotine pitanja lebdjele su pozorištem neposredno prije igranja predstave... A nakon njenog završetka pitala sam se samo jedno: „Kako o njoj napisati tekst?“

Šta reći o trenu kada se svo znanje, umjetnost, pozorište, tehnika sliju u jedno iskustvo – biti čovjekom, iskustvo radovanja i slavljenja života čak i tokom teških i bolnih momenata koji upravo to fundamentalno iskustvo onemogućavaju? Takvih trenutaka je beskrajno mnogo u životima svih nas i upravo njima se bavi predstava „Hipermnezija“, oživljavajući ih kroz sjećanja osam glumaca, koji na sceni funkcionišu dvojako: kao glumci unutar fikcije, te kao stvarne osobe i ljudi koji na sceni „zastupaju“ i tumače sami sebe. Predstava se poigrava odnosom fikcije i realnosti, relativizirajući samu realnost kroz lične priče i doživljaje glumaca na sceni.

Scena je postavljena frontalno, svi glumci su uvijek na istom nivou, a scenografiju čine bijeli panoi ili ormari koji su jedini instrument preobrazbe prostora, koji je uvijek ostvaren rembrandtovskim kontrastom crnog i bijelog. Priče osam glumaca na sceni (Ermin Bravo, Maja Izetbegović, Alban Ukaj, Jelena Ćuruvija-Đurica, Milica Stefanović, Tamara Krcunović, Damir Kustura i Sanin Milavić) ispričane su naizmjenično i fragmentarno, dajući prikaz njihovih života u različitim državama (Bosni i Hercegovini, Srbiji, Makedoniji i Kosovu), osvjetljavajući time i širi društveni kontekst, pokazujući da je historija sklopljena od raznih ličnih priča, te činjenica koje sa ličnim pričama ne stoje nužno u skladnoj korelaciji, relativizirajući tako objektivnu stvarnost koja u subjektivnom prostoru sjećanja ima drugačije značenje.

Ove priče iz života glumaca dotiču se mnogih tema: odrastanja, odnosa sa roditeljima, te traumatskog iskustva rata, a zatim i bolesti. Ali upravo bol ne dominira u ovoj predstavi koja baš o njemu govori. To je potvrda da dobar teatar zna da se najjače emocije izražavaju šapatom, ili čak šutnjom, te da je ključno pitanje umjetničkog djela ne šta, nego kako je nešto ispričano. Zbog toga se ovaj rat na sceni odvija bez oružja, bez buke. Nasuprot tome prisutna je stilizacija, prisutan je život, humor, dosjetljivost, hrabrost, snaga i pozitivna energija. A hrabrost nije tumačiti neki lik, ne. To je tehnika, gluma, talenat... Hrabrost je kada glumac iskoristi svoj talenat da bi odglumio – sebe. Hrabrost je spremnost na dijeljenje svoje intime sa strancima, hrabrost je pričati o sjećanjima. Temeljna sila koja sve elemente ove predstave, ukljujući reditelja i odabir glumaca, drži na okupu i uobličava jeste autopoiesis, sila koja jednu dobro sklopljenu umjetničku cjelinu vodi do smislenog dovršetka i zaokruženja.

Predstava teče u vrlo harmoničnom ritmu, kroz smjenu veselih i tužnih momenata. Iako priča potresnu priču, ona proizvodi smijeh koristeći komička sredstva poput ponavljanja, kontrasta, te nesklada između sadržaja i načina ispričanog. Na taj način podražava i sama sjećanja, koja nikada ne možemo oživjeti dokumentaristički, linearno i hronološki, nego upravo mrežom asocijacija o kojima je pisao Proust.

Upravo u njihovim sjećanjima otvoren je beskrajni prostor susreta glumaca i posmatrača, omogućena je komunikacija i razumijevanje, iako je predstava igrana na različitim jezicima. Na taj način je predstava prerasla daske, scenu, reditelja, glumce i od osam ličnih priča ušla u priče svih nas i postala dio našeg sjećanja.

Sjećam se da su priče glumaca na sceni izgledale stvarnije od stvarnosti same i sjećam se da proživljeni rat, viđen iz te perspektive, nije izgledao tako strašno. Sjećam se da je takav način scenske postavke i izvedbe predstavljao jedan novi vid teatarske igre, iako je već ranije viđen. Sjećam se jedne predstave o sjećanju...

Leila Kulenović