07. 10. 2011.

Šta se desilo kada je Nora napustila muža i došla u Sarajevo?

kritika predstave „Šta se desilo kada je Nora napustila muža“, režija Michal Dočekal

Radosni u susret željno očekivanom

Moguće da je doza subjektivnosti na nezavidnom nivou, ali ne mogu se oteti dojmu da su prije igranja sinoć odigrane predstave „Šta se desilo nakon što je Nora napustila muža“ velika očekivanja bila prisutna, tako jasna, konkretna i postojana, da ih se gotovo moglo dodirnuti u vazduhu. Čini se kao da je svuda brujalo i odzvanjalo o Nori i kao da smo Narodno pozorište za jednu noć napustili kako bismo ga ostavili da se pripremi za slijedeći dan, kada ćemo, vidjeli nešto neviđeno, neku nepoznatu, novu, čarobnu Noru. U tom danu pauze, kada je očekivanje raslo i mašta se razbuktavala, zamišljali smo kako bi ta nova Nora mogla izgledati i šta bi spektakularno mogla učiniti.

Stiže nam neka nova Nora

U našem maštanju Nora je vjerovatno dobila razne oblike, prerastajući granice Ibsenovog teksta, prerastajući sopstvene dimenzije postajući tako znatno više od žene, lutke ili vjeverice, prerastajući Helmerove okove, a čak i granice sopstvene slobode. Ta nova Nora prerastala je čak i granice teksta Elfriede Jelinek, prema kojem je predstava rađena, postajući fantazma nepoznatih razmjera.

Fijasko na daskama koje život znače

Na impozantno postavljenoj sceni, uz muzičare i prateće muzičke numere, uz rekvizite i scenografiju kakvu ne viđamo često, obogaćenu svjetlosnim efektima, te savremenim tehničko-vizuelnim dodacima, odigrala se predstava koja je željela doseći nove kreativne standarde, ali u tome nije uspjela. Budući da predstavu, u prvom redu, ne čini scenografija, niti savremenost tehničke opreme, nego upravo dobro režirana i, što je ključno, dobro odglumljena predstava, sinoć je ta impozantno postavljena scena ostala bez svoje efemerne umjetničke snage i energije.

Polovina publike napušta pozorište

Za razliku od brojčanog stanja na početku predstave, kada je Narodno pozorište testiralo svoj kapacitet stvarajući i mjesta kojih nema za veliki broj zainteresovanih gledaoca, stanje poslije pauze bilo je poražavajuće. Predstavu su gledale prazne stolice (kojih je bilo skoro više od popunjenih), te su svojim nijemim pogledom iščekivale nova dešavanja na sceni. Zlobno bi bilo reći da je skoro više ljudi ostalo na pozornici, nego u gledalištu, ali ovo zapažanje zaista funkcioniše kao smislena šala.

Iznevjerena očekivanja

Da, to je temeljno komičko sredstvo ove predstave, ali nažalost nije realizovano kao scenska stilizacija i dramski postupak, kao dio onoga što se na pozornici dešavalo, kao imanentni element predstave same, niti kao njena intencija, nego kao rezultat, kao vanjska  reakcija publike.

1979. godine, kada Elfriede Jelinek piše svoju dramu, ovaj tekst se uklapa u kontekst društvenih pitanja i položaja žene, već „zahuktalog“ feminističkog pokreta, te problema sa kojima se žena u savremenom svijetu susreće. Nora, s kojom nas Elfriede Jelinek upoznaje nakon odlaska iz Isbenove kuće lutaka odlazi u tvornicu, postaje samostalna zaposlena žena, koja ubrzo potom ima vezu sa vlasnikom tvornice, te se nalazi ponovo u položaju iz kojeg je željela pobjeći - ulozi lutke. Kasnije, Nora se vraća Helmeru. Ukratko, to je radnja ovog dramskog teksta, prvog koji je napisala Jelinek, austrijska književnica i dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2004. godine. Danas, 2011. godine ova pitanja su i dalje aktuelna, te je u tom kontekstu razumljivo i važno postavljanje upravo ovog dramskog teksta na pozornicu.

Međutim, kako je to uradio Michal Dočekal? Na vrlo pompezno postavljenoj sceni paradira veliki broj glumaca. U stilu postdramskog teatra posmatračeva pažnja biva rasparčana u nekoliko pravaca: glumci na sceni, muzičari, video projekcije u pozadini scene, a k tomu još tu otežanu percepciju pogoršava i loše titlovani prevod. Iako se bazira na postdramskom teatru, reditelj podsjeća i na neke od odlika klasičnog teatra, što se prvenstveno ogleda u načinu postavljanja scene. Središnji dio scene podsjeća na orhestru, na kojoj povremeno nastupa hor, a prisutna je čak i određena simulacija proskenija. Međutim, svi ovi elementi ostaju samo naznačeni.

Nora odlazi jer je željela postati subjekt, a ne biti objekt. Replika: „Ne možete mi zabraniti da se i dalje opirem običnom“ svjedoči o njenoj želji za neobičnim životom, za distancom od običnosti i običnih koje je oduvijek prezirala. I, kako se Nora bori za ostvarenje svoje želje? Napuštajući muža, njihovu „kuću lutaka“, u kojoj je bila zaštićena, te odlazeći u samostalnost prije svega, u rad, u stroj i mašinu.

Nora, prelazeći iz sfere privatnoga u sferu javnoga, postaje samo još jedna radnica, produkt, roba koju je moguće kupiti i prodati. Iz „vlasništva“ Helmera ona prelazi u „vlasništvo“ Fritza. Predstava prikazuje i smbolički pad i propast jedne žene, koju na početku gledaju s divljenjem i čak strahopoštovanjem, a kasnije je Fritz nogom gura iz kreveta. Ovaj pad predstavljen je krajnje kićastom scenom sado-mazo igrica.

Prikazana je automatizacija i mehanizacija čovjeka, ali i protest radnica koji je izražen u replici „Na stroj se nikada neću navići“. Predstava tematizira odnos muškarca i žene, a zatim i pitanje položaja žene u konzumerističkom društvu. Prikazan je proces selidbe iz prostora intimnog, privatnog, porodičnog života u vanjski, javni prostor, prostor „slobode“.

Tokom predstave se smjenjuju dva osnovna prostora – javni i privatni, te se radnja iz tvornice premješta u kuću Fritza i Nore. Međutim, nakon prvih nekoliko smjena prostora, upornim ponavljanjem istoga, gubi se smisao i dinamičnost, te predstava upada u monotoniju, koju do samoparodije dovode nebrojene potpuno kići scene.

Kapital nasuprot estetskih vrijednosti

Iako je dramski tekst zasnovan upravo na unutarnjem životu Nore i njenim dilemama, predstava u prvi plan stavlja upravo suprotno – vanjsko, javno, društveno. Taj jaz između Norinog intimnog, unutrašnjeg života i njenog rada, kao sfere javnoga, društvenog, predstavlja veliki nedostatak predstave, jer na sceni vidimo mnogo djelića tvornice, mnoge radnice, radnička odijela, dakle sve ono što je vanjsko, ali ne i unutrašnji Norin život, niti onu esencijalnu vrijednost i potencijal predstave. Zbog toga je postala upravo to – pompezna konstrukcija lažnog sjaja i malih umjetničkih vrijednosti, koja je „najvećom mislenom ljepotom okarakterisala upravo kapital!“ Time je predstava upala upravo u isprazni manir konzumentskog društva gdje se odgovara zakonima tržišta na koje se plasiraju pompezne, megalomanske, sjajne konstrukcije, čija je unutrašnjost šuplja i trula.

Leila Kulenović