07. 10. 2011.

Jedna ogoljena, personalna priča

komentar na predstavu „Ovo je moj tata – obečana gozba, dio III“, režija Ilay de Boer

 Je li to mudrost da ne očekujemo mnogo ni od sebe, ni od drugih? Je li to gubitak, ili dobitak ako saznamo pravu mjeru, svoju i tuđu? Gubitak je što je ta mjera sitna, a dobitak što ne tražimo više.“

Već duže od pola stoljeća umjetnici se trude imati „aktivnog posmatrača“ ili, u slučaju pozorišne umjetnosti, aktivnu publiku. Publika koja je sinoć u Kamernom teatru gledala predstavu „Ovo je moj tata – obečana gozba, dio III“ nužno je bila aktivni sudionik onoga što se na sceni odvijalo. Priča je ispričana u vidu intimne ispovijedi dva lika – Ilaya i njegovog oca, ali ne u vidu hronološki poredane biografije, nego uz pomoć intervencija iz publike i učešća gledaoca koji su birali godine iz biografije Ilayevog oca o kojima su željeli saznati više informacija. Nakon prvih nekoliko nasumice izabranih datuma, priča se kreće glavnim kolosijekom, a to je položaj Ilaya, dječaka Jevreja koji živi u Holandiji. Priča govori o strahu, bolu, a ispričana je kroz ispovijed o historiji jednog dječaka koji je u jednoj noći proživio svoj Drugi svjetski rat.

 Priča je bazirana na pojedinim sličnostima, ali više na razlikama Ilaya i njegovog oca. U prvom redu, jaz između njih čini drugačiji pristup realnosti i način na koji doživljavaju položaj Jevreja. Ilay osjeća mržnju i antisemitizam, što njegov otac uporno previđa, nastojeći uljepšati i ublažiti surovu stvarnost.

 Poistovjećivanje likova sa ulogama koje igraju je potpuno, jer Ilay i njegov otac ne glume ovu priču, nego na sceni pripovijedaju o svom vlastitom životu. S te strane, i gledaoci priču/predstavu doživljavaju znatno neposrednije, pa je identifikacija s likovima utoliko jednostavnija. Ostvareno je brisanje granice između umjetnosti i života, pozorišne scene i stvarnosti. Jedina činjenica koja nam ukazuje na to da je ova predstava ipak simulacija stvarnog života jeste njena vremenska osnova. U svakom književno-umjetničkom djelu prisutna je razlika između vremena pripovijedanja i ispripovijedanog vremena (izuzev, možda, u romanima toka svijesti), što u stvarnom životu nije slučaj. Predstava se poigrava sa vremenom, birajući ladice u kojima su smještena svjedočanstva o minulim godinama. Ova igra je zanimljiva i iz pozicije samih pripovjedača/glumaca, budući da sa vremenske distance pripovijedaju o onome što se u njihovom životu dešavalo. Naslov „Ovo je moj tata“ ukazuje na to da je priča ispričana iz perspektive Ilaya, ali sama izvedba pokazuje i priču iz drugog ugla, recipročno, iz perspektive oca. Govoreći o svome ocu, Ilay nužno govori i o sebi, a njegov otac, govoreći o svome sinu, otkriva vlastiti pogled i stavove.

 Pogled mladića na antisemitizam je znatno radikalniji od pogleda njegovog oca. Gest koji tačno i precizno objašnjava stav Ilayevog oca o svima koji ispoljavaju mržnju prema jevrejima, jeste čin poklanjanja knjige „Dnevnik Anne Frank“ dječaku Bennyju koji se loše ophodio prema Ilayu. Za Ilaya je to još jedan nepotrebni i besmisleni gest, dok otac vjeruje da je nužno upoznati Drugoga i Drugačijega, jer se samo na taj način mogu prevazići vlastite predrasude, strah i zazor koji vode u osudu i mržnju.

 Ovakav stav i poruku otac ponavlja na samom kraju predstave kada na isti način pristupa svome sinu, kritikujući ga za stav koji ima, a koji bi trebao prezirati, stav uplašenog rasiste, te za način na koji pristupa svijetu i svom položaju u njemu. Citat s početka ovog teksta odnosi se upravo na očev stav iznesen u predstavi – umjeren, bez velikih očekivanja, ali ipak osnovan i pravedan sud prema sebi i drugima.  

 Ovaj, uvjetno rečeno, happyend koji nagovještava novi početak i jedan drugačiji nastavak Ilayevog života, u kojem bi mogao prevazići strah i  negativne posljedice svog traumatskog iskustva, funkcioniše kao svojevrsna katarza i temu holokausta Drugog svjetskog rata osvjetljava iz jednog drugačijeg ugla. Pouka predstave bi mogla biti sažeta u slijedećem citatu, koji je, kao i prethodni navedeni citat, napisao Meša Selimović:

 „Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju, nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti...“

Leila Kulenović