05. 10. 2011.

Hljeba i igara

kritika predstave „Kad sam bio mrtav“ (režija Diego de Brea)

Predstava „Kad sam bio mrtav“ podsjeća nas na neke elemente teatra koje sarajevska publika rijetko ima priliku vidjeti. U prvom redu, ističe se kvalitetna muzika, koju tokom čitave predstave pijanist svira na klaviru. Osim toga, dominira glumačka igra, ekspresija lica, geste i grimase, bez mnogo teksta, a rijetke izgovorene replike ne narušavaju tu logiku koja nas podsjeća na nijeme filmove. Imajući u vidu činjenicu da je predstava rađena prema istoimenom filmu njemačkog reditelja Lubitscha iz 1916. godine, ovakvo scensko rješenje sasvim je logično, opravdano i na sceni vrlo efektno, o čemu svjedoče i salve smijeha koje su odzvanjale pozorištem tokom sinoćnje izvedbe. Ali, postavlja se pitanje, da li je taj distancirani smijeh, smijeh koji funkcioniše jedino u slučaju suspenzije osjećanja zaista pravi, duboki, istinski smijeh?

Da, predstava na vrlo duhovit način tematizira pitanje odnosa između likova, u prvi plan stavlja glumačku igru i glumačko pretjerivanje koje se može posmatrati dvostruko: kao parodija takve situacije, ili pak kao burleska koja nema tendenciju parodirati. Djelo je burleskno, komično, groteskno prikazivanje odnosa između muža, žene i punice, te ga je moguće posmatrati kao komediju, uživajući u toj komici, bez dubljeg i detaljnijeg analiziranja odnosa među likovima, ili motivacijskih sredstava. Pri tome je nužno istaći nesumnjivi kvalitet koji je glumac Jernej Šugman pokazao igrajući ulogu punice.

 Budući da na tom površnom nivou odlično funkcioniše kao urnebesna komedija, možda bi bilo zahvalnije zadržati se upravo na tom nivou čitanja, jer bi svaki dublji ulazak u analizu i interpretaciju bio zapravo rezultat preozbiljnog shvatanja jedne uspješne scenske šale i „zafrkancije“. Ova burleska možda i ne traži interpretaciju, nego samo smijeh koji je nesumnjivo dobila. A svako dodatno tematiziranje pitanja kako i zašto je ova burleska upala u jedan pomalo prosti i vulgarni manir, bilo bi možda sitničarenje. Moguće je da ovu predstavu treba posmatrati upravo iz logike žanra na koji se oslanja – burlesku, te s tim u skladu ne postavljati pitanja o njenom dubljem značenju, smislu ili umjetničkoj vrijednosti. A da li su predstavi zaista bila neophodna pretjerivanja koja su je odvela u krajnju, vulgarnu i prostu burlesku i čak vodvilj (budući da bi i bez tih pojedinih segmenata funkcionisala kao dobra komedija, možda čak i bolja od ove kakvu smo je imali priliku vidjeti) ostaje otvoreno pitanje.

Jer, na poslijetku, Čehov jeste uspio maestralno iskoristiti vodvilj, te na toj osnovi izgraditi drame neupitnog umjetničkog kvaliteta, ali to ne znači da svako korištenje vodvilja može doseći upravo taj nivo umjetničke vrijednosti i smisla.

Leila Kulenović