04. 10. 2011.

Intervju sa Kushtrimom Bekteshi, rediteljem predstave „Rušenje Ajfelovog tornja“ (prema istoimenom tekstu Jetona Neziraja)

MESS: Možete li nam reći nešto o odnosu predstave i dramskog teksta? Je li predstava doslijedno pratila tekst, ili su izvršene neke izmjene?

Kushtrim Bekteshi: Prisutne su određene izmjene u smislu redoslijeda scena. Naravno, predstava je interpretacija teksta, ali poštovan je autor dramskog teksta, zadržana je fabula, kao i dvije paralelne priče.

MESS: Jedna od najupečatljivih izmjena jeste smrt Josea na kraju predstave, što u izvornom tekstu nije slučaj. Možete li dati svoj komentar na to? Kako i zašto je do tog postupka došlo?

Kushtrim Bekteshi: Da. To jeste najveća razlika i najveće odstupanje od teksta. Smrt lika je uvedena zbog potreba predstave i došao je kao logičan kraj na sve to što se ranije zbiva u predstavi. Autor teksta je ranije upoznat sa tom promjenom, koja je realizovana uz njegov pristanak.

MESS: Postoji li neka poruka gledaocima koju želite uputiti ovom predstavom?

Kushtrim Bekteshi: Moja namjera nikada nije prenijeti poruku. Mislim da zadatak pozorišta nije prenositi poruke, jer bi se onda u tom slučaju radilo o paroli. Fellini je rekao da, kada bi želio ostvariti parole, onda bi pisao afiše, a ne snimao filmove. Moja želja je da svaki gledalac, u skladu sa vlastitim stavovima, donese neki sud i zaključak. U ovoj predstavi je važna individualna drama unutar likova. Oni ne mogu rješavati probleme njihovog položaja, jer su to problemi koje su stvorili drugi ljudi, koji su na hijerarhijskoj ljestvici u društvu na višem položaju. Važno je da ova predstava bude povod debatama, razgovorima, okruglim stolovima, gdje će se slušati i mišljenje drugoga, a ne samo svoje vlastito. Zadatak teatra jeste davanje dijagnoze, a ne lijeka.

MESS: Predstava se bavi aktuelnim pitanjem, dakle položajem muslimana u savremenom svijetu, pitanjem koje je čak pomodno i trendy. Ali, na koji način ovo pitanje tematizira Vaša predstava budući da su određeni dijelovi nejasni, površno prikazani, nedefinisani? Npr. ne zna se odakle su dva lika, Habib i Garip, a zatim i priča između Josea i Aiše ostaje nedovršena. Dakle, koji su mehanizmi teatra da govori o ovoj temi?

Kushtrim Bekteshi: Habib živi nekoliko godina u Parizu, a porijeklo Garipa nije definisano ni u dramskom tekstu, pa smo takođe u našoj predstavi odlučili da porijeklo tog lika ostane enigmatično, a radi tajnosti i njegov identitet ostaje neotkriven, ali njegov karakter je definisan i to je u predstavi očigledno – ništa ne bi dobili više u njegovom karakteru kad bi se odredilo tačno mjesto odakle dolazi taj lik. Nije toliko bitno porijeklo lika, nego je bitno vidjeti njegove postupke, namjere i akcije, njegovo psihološko stanje i odnos prema drugim likovima.  Što se tiče priče između Josea i Ajše, u tekstu se više slijedi ljubavna priča iz aspekta Josea. Mi vidimo u scenama da su oni zaljubljeni, i nije potrebno imati međuscene da bi se slijedio taj proces zaljubljenosti. Ljubav se ne može objasniti niti racionalizovati. Kao što se ne može objasniti kako se zaljubljuju Romeo i Julija u Shakespeareovoj drami na „prvi pogled“ na balu pod maskama, tako je neobjašnjivo zaljubljivanje Josea i Aiše. Jose je zaljubljen i on u ime ljubavi skida njen nikab, i poslije slijedimo njegovu dramu, kako je doživio tu ljubav prema Ajši koju ne može više naći.

MESS: Odlika teatra je upravo to da ne tematizira simbole, niti podrazumijeva određena značenja, nego ih jasno definiše prevodeći ih u konkretne ljude, individualizirajući i personalizirajući njihovu priču. U tom smislu je predstava površno izvedena, jer mnoga značenja podrazumijeva, kao na primjer porijeklo Habiba i Garipa, koji simboliziraju muslimane uopće. Zašto je izabran baš Pariz kao mjesto zbivanja radnje?

Kushtrim Bekteshi: Habib i Garip nisu simboli muslimana, to su dva lika (individue) koji imaju svoje motive zašto rade to što rade. I na kraju vidimo da njihovo shvatanje islama je sasvim različito. U vašim pitanjama se problematizuje njihovo porijeklo, kao da bi definisanje njihovog porijeklo bilo ključno za predstavu!!! Muslimana ima u čitavom svijetu i takođe ima raznih ljudi koji različito interpretiraju islam. Habib i Garip su dva muslimani koji pripadaju terorističkoj organizaciji i njihovi postupci pokazuju da nisu u skladu s tim što propovijeda islam. Habib shvata to na kraju, no već je kasno, jer kad jednom uđes u takvu organizaciju više nema izlaza. Pariz je izabran kao mjesto radnje zato što se prvi put u Francuskoj pokrenula debata o zabrani nošenja nikaba na javnim mjestima i prvi put se tamo donio zakon koji zabranjuje nikab. Mjesto radnje je ostalo ista kao što je napisano u dramskom tekstu.    

MESS: Tokom razgovora na okruglom stolu istakli ste kako se predstava bavi i predrasudama. To je upravo naše slijedeće pitanje. Naime, na koji način predstava tematizira pitanje predrasuda? Osvrće li se na taj problem kritički, parodijski, ili ga samo ističe i dokumentuje, čak upadajući i sama u tu zamku, jer bi se čak moglo reći da predstava stvara nove predrasude? Dakle, kako govoriti o ovoj temi, a pri tome ne upasti u taj trendy, površni manir, jer se u predstavi prilično površno i paušalno tematizira pitanje nikaba, položaja žene u islamskom svijetu, te odnos Istoka i Zapada?

Kushtrim Bekteshi: Pitanje predrasuda je važno pitanje i to prožima čitavu predstavu. Habib i Garip postojano govore sa predrasudama u odnosu na zapadni svjet, s druge strane likovi kao Poslovna Žena i Glumica takođe sa predrasudama govore o islamu. Ali nije predrasuda glavna tema kojom se bavi predstava, niti položaj žene u islamskom svijetu, već je najvažnija tema pravo na izbor. Upravo zato je važno pokrenuti debate kako bi se čulo mišljenje drugoga o tome sta znači pravo na izbor, sta znači demokratija, sta znači donošenje zakona o zabrani nikaba i svaki drugi zakon koji zabranjuje pravo na izbor.

MESS: Zašto Jose jednom tvrdi da je Ajšu posljednji put vidio u svom stanu, a docnije tvrdi da ju je posljednji put vidio u parku?

Kushtrim Bekteshi: Ljudi često ono što nemaju u realnosti, pokušavaju nadomjestiti fantazijom. Takav je i položaj Josea. On je Aišu izgubio, pa je pokušava vratiti maštom. Njegova majka je već dvadeset godina mrtva, a on vjeruje da je još živa. Jose je takav lik koji teško odvaja realnost od fantazije i ova dva svijeta često mu se miješaju. Što više pati, tako svijet fantazije za njega biva stvarniji od realnosti.

MESS: Također, tokom razgovora za okruglim stolom, rekli ste da namjera predstave nije osuditi ni jednu stranu. Međutim, Jose biva ubijen. U tom kontekstu, šta je smrt, oduzimanje života, ako ne osuda?

Kushtrim Bekteshi: To je istina da u predstavi nije osuđena ni jedna strana, to nije bio cilj predstave. Ostavljen je prostor da sama publika na kraju donese zaključke i možda osudi. Joseova smrt nije osuda, već je logična posljedica ovakvog konflikta. Nažalost, u ovakvom globalnom konfliktu uvijek ima puno nevinih žrtava i nismo htjeli u našoj predstavi da pobjegnemo od ove gorke realnosti pa da završimo priču sa happyendom.