17. 10. 2009.

Okrugli sto o predstavi Pakao na zemlji Constanze Macras: između sociokritičke angažovanosti i razvojnopsihološkog propitivanja

Na jutros održanoj raspravi u okviru prvog okruglog stola kritike, problematizirana je predstava Pakao na zemlji režiserke Constanze Macras. Gosti su bili Carmen Mehnert, dramaturginja, te četiri mlada izvođača, koji su se uključili u analizu i problematiziranje predstave, što je moderirao Bojan Munjin.

Nakon što je izrazila svoje oduševljenje organizacijom festivala i prisustvom mlade publike na sinoćnjem otvorenju, dramaturginja Mehnert je objasnila polazište predstave, koja se  svojom razvedenom poetikom priključuje na aktuelne trendove u savremenom teatru koji se otkriva kao intermedijalni prostor figuriran dokumentarnošću, društvenoanalitičnom sugestivnošću i prisustvom naturščika.

Naglasila je da je u pitanju komad koji propituje fenomen adolescencije, problem identiteta i otuđenja u tom prijelomnom dobu čovjeka. Na intervencije moderatora rasprave Munjina i profesora sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu Sulejmana Boste kako je predstava, prigodom svoje sarajevske premijere, prevashodnije recipirana kao sociokritičko djelo, dramaturginja Mehnert je naglasila da je cilj predstave ipak bio poimanje razvojnopsihološke strukture mladog čovjeka. Također, dramaturginja nije do kraja odrekla analitičnost predstave u problematiziranju granice i getoizacije društva, što je bjelodano u činjenici da su izvođači autentični predstavnici marginaliziranih društvenih grupa, odnosno da su stanovnici berlinskog imigrantskog kvarta. Sami izvođači su govorili o sopstvenoj poziciji u savremenom njemačkom društvu, gdje su često stigmatizirani kao kriminalci i opasni usljed svoje Drugosti. Takva pozicija, koja se unekoliko nastoji promisliti u samoj predstavi, dodatno usložnjava problematiku identiteta, što je, prema riječima dramaturginje, jedna od najvažnijih preokupacija same predstave. Jer, pored toga što predstava uobličava mnoštvo kulturnih miljea koji hibridiziraju identitete likova, cjelokupna problematika je dodatno usložnjena usredotočenjem na problem tijela i seksualnosti, kao dviju neuralgičnih točaka fenomena adolescencije. Također, takva perspektiva je osvijetlila i fenomen eksploatacije ženskog tijela.

Na kraju je dramaturginja Mehnert istaknula da predstava Pakao na zemlji prevashodnije postavlja pitanja, nego što se trudi pružiti odgovor na njih, nagoneći recipijenta na razmišljanje. No, ipak u konačnoj perspektivi današnje rasprave nametnuo se zaključak o angažovanosti predstave u predočavanju granica, restrikcija i kažnjavanja kojim društvo zarobljava čovjeka. Bjelodano je to u figuri policijske vrpce koja uobručava gradski geto na kraju predstava, koja je, kako je naglasio Bojan Munjin, itekako znakovita u aktualno doba nove totalitarističnosti. (M. S.)