30. 10. 2010.

LATENTNI FAŠIZAM I MALOGRAĐANSTVO

Nema reditelja. Glumci su sve podredili svojoj igri. I to rade veoma dobro. Glume sa otklonom  - komentarišu svoje likove mimikom i gestom, ironiziraju ono što likovi govore, ne brane svoje likove, ni ideje koje oni zastupaju, izruguju taj malograđanski svijet koji priča dosadne, nevažne priče, a svi u sebi nose nacizam koji na površinu izbija u momentima svakodnevne konverzacije.

 Predstava, kao i veliki broj njih koje smo imali priliku gledati na ovogodišnjem festivalu, se bavi raščišćavanjem sa idejama koje su strašni dio naše prošlosti, ali koje danas ponovo oživljavaju i prijete - desničarske, nacionalističke partije širom Evrope imaju sve veću popularnost što najbolje pokazuje društvenu krizu za koju su opet  krivi svi oni koji se smatraju drugima – prije svih doseljenici. Kroz niz situacija, inspirisanih drugim dijelom trilogije Thomasa Bernhardta i jednočinkama Bertolda Brechta koji se bave zaostavštinama nacizma u postratnom njemačkom društvu koje se prividno rehabilitovalo i lišilo tame prošlosti, autori predstave pokazuju da i današnje društvo nastavlja sa ideologijom nacizma samo u drugom obliku. Promotori tih ideja su glavnom članovi tzv. visokog društva (kvazi-intelektualci i oni na važnim političkim pozicijama, što bi „običan puk“ nazvao „kremom društva“) kojima eto smetaju tamo neki doseljenici s kojim oni nemaju direktni kontakt, ali koji ugražavaju one koji su njihovi „čistokrvni“ sunarodnjaci. Krive ih i onda kad nisu krivi. Uvijek je problem u nekom drugom, neko drugi je kriv što je situacija takva kakva jeste. Na momente se situacije i likovi doimaju  toliko apsurdnim i grotesknim da je normalnom čovjeku sve to smiješno, ali istovremeno je to bolna istina budući da i u našem društvu postoje ti i takvi koje ismijavamo, a oni su smrtno ozbiljni i, što je najporaznije, njihove radikalne fašističke ideje imaju nemali broj pristaša.

 Predstava se dešava u prostoru koji podsjeća na otpad - sve je oronulo i ruševno, nekako prazno. Ispod velikog platna (cerade) je rekvizita koju glumci koriste, i jedino što se ističe je veliki kristalni luster koji dodatno naglašva malograđanski duh likova. Ali oni kao da to ne primjećuju – pričaju neke svoje priče u kojima laprdaju o svačemu, a najviše o nekoj svojoj pameti i bogatstvu (kojih nema), a važne stvari se samo onako usput spomenu kako bi pokazali svoju mržnju, svoj fašizam.

 Na kraju ostaje samo da se kaže: SPAŠAVAJ SE KO MOŽE! Ništa drugo nam ne preostaje, jer očito da oni pametni nemaju snage, a čini se ni volje, da se bore sa onima koji su sve smješniji, sve jači i sve opasniji.  

Adnan Lugonić