27. 10. 2010.

LJUBAV KAO SUBJEKT

Druga predstava Future MESS-a nastala prema filozofskom romanu (neki je smatraju i teorijskom, naučnom knjigom) Rolanda Barthesa „Fragmenti ljubavnog diskursa“, u režiji Radoslawa Rychcyka, za temu, ali i centralnog lika, ima ljubav.

Četvero glumaca govore o ljubavi, pokušavaju razotkriti njenu prirodu, shvatiti zašto se u određenim momentima osjećamo kako se osjećamo, zašto nekog volimo, zašto smo ljubomorni, zašto težimo tome da volimo i budemo voljeni... trude se da odgovore na pitanja koja su teško odgovorljiva, jer ljubav nije nešto čemu možemo objektivno pristupiti. Da, postoje neke generalne stvari u kojima će se većina prepoznati – bilo da se radi o zavođenju, ljubavnoj vezi, seksualnosti, nemogućnosti da jasno artikulišemo šta osjećamo, raskidu, ponovnom susretu, usamljenosti. Ima nešto što je zajedničko svim zaljubljenim, ostavljenim, razočaranim... Ali opet, svako od njih će donijeti neku svoju istinu o tome, svoje razloge zašto tako misli o ljubavi.

Reditelj je svjesno izbjegao likove i dramske situacija, budući da je prema svemu viđenom, njegov osnovni cilj bio da prenese, što je više moguće, objetivna razmišljanja o ljubavi – da, preko odlično formulisanih misli Barthesa, poruka dođe do publike, da neko za njih na iskren i vješt način artikuliše ono o čemu su oni sami već dugo razmišljali. Uostalom, jedno od pitanja koje se postavlja je i to – da li, ako razmišljamo o ljubavi, znači da smo izvan nje? Može li se razmišljati o ljubavi i biti zatvoren u njoj? Možemo li ljubav između dvoje ljudi funkcionisati bez jezika? Pitanje odnosa ljubavi i jezika je možda jedno od najvažniji pitanja ove predstave. Jer, koliko god da se dvoje ljudi vole, oni moraju jedno drugom govoriti stvari, izajvljivati ljubav, pošto nikad jedno drugom ne mogu ući u glavu kako saznali šta ovo drugo misli i osjeća.

Predstava kao centralni problem ljubavnih odnosa u našem stoljeću postavlja emocije, za razliku od seksualnosti koja se uzimala kao glavni problem dvadesetog stoljeća. Danas ljudi nemaju vremena da se bavi emocijama, jer, htjeli mi to priznati ili ne, bavljenje emocijama zahtjeva više energije, volje, želje i živaca, nego seksualnost. Pretjerano bavljenje seksualnoću  je i dovelo do toga da su emocije potpuno zapostavljene i da kriza današnjeg stanja duha je donekle uzrokovana i nemogućnošću da izrazimo šta osjećamo. Kako reći nekome da ga volite, glasno pred drugima, a da ne osjetite podsmijeh?

Glumci su uvjerljivo iznijeli Barthesove misli, našli su lični motiv, osjetili važnost teme i značaj onog što govore. Ali, nisam baš siguran koliko je ta poruka dospjela do ljudi u gledalištu. Možda je za to kriva ta jezička barijera i ne baš dobro vidljiv titl. U svakom slučaju, ova predstava je postavila mnoga pitanja i dala nam mnogo početnog materijala za razmišljanje o našim emocijama, sadašnjim i prošlim ljubavnim vezama, i svemu onom što ljubav sa sobom nosi. I što je bitno: pokazala nam da u nekim razmišljanjima nismo sami.

Adnan Lugonić