26. 10. 2010.

Velika očekivanja

Naslov nema nikakvu vezu, niti aluziju na roman istog naslova Charlesa Dickensa, ne. On se odnosi na osjećaj s kojim je publika sinoć došla u Narodno pozorište kako bi gledala predstavu „Ko se boji Virdžinije Vulf“ u režiji Dine Mustafića. Takav stav i osjećaj publike je svakako ohrabrujući, ali i obavezujući, jer od dobrih reditelja očekujemo dobro i još bolje, a nikako prosječno.

 Predstava „Ko se boji Virdžinije Vulf“ ostvarena je, s jedne strane tehničkom preciznošću, a s druge strane prisutni su tehnički nedostaci i propusti. Najveći od njih je činjenica da se veliki dio teksta, tj. replika nije čuo. Vjerujem da to nije rezultat problema sa sluhom jer je nemali broj gledaoca izašao sa istim utiskom i konstatirao taj problem. Čega je onda taj propust rezultat? Manjka glumačkog umijeća sigurno ne, jer u drugim izvedbama iste predstave nije primijećen ovaj problem. Jesu li glumci igrali s manjkom strasti i koncentracije, što se prvenstveno odnosi na ulogu Nika, u izvedbi Milutina Miloševića? Potrebno je istaknuti da su ženske uloge ostvarene bolje, a posebno uloga Kristine Stevović, koja je autentično i vjerodostojno donijela na scenu skakutavu Hani.

 Drugi tehnički nedostatak jeste potiskivanje u drugi plan važnih tema. To se prvenstveno odnosi na emotivni život Hani, koji nije prikazan. I sama glumica Kristina Stevović je istakla to pitanje na okruglom stolu, riječima: „Koliko ima prostora da se unutarnji život Hani odigra i koliko se to odigralo na sceni o tome se može razgovarati“. Jedna od posljednjih scena, istrčavanje Hani sa scene, nije prisutno u tekstu i to je važno odstupanje i intervencija, ali na način na koji je to postavljeno u predstavi, teško je shvatiti uzrok takvoj reakciji jer unutrašnji život Hani, njena previranja i bol, nisu prikazani.

 Još jedna zamjerka jeste dosljednost, odnosno nedosljednost tekstu. Mnogi elementi teksta su prisutni i dobro iskorišteni, ali njegova emotivna nabijenost, tenzije između likova, njihova energija koja je na rubu eksplozije nije dočarana. Možda je upravo ta staloženost predstave, naglašena mirnoća koja čak graniči sa apsurdom, učinila da brojni gledaoci izađu sa predstave sa nedefinisanim osjećanjem, ravnodušni, ili čak sa osjećanjem nezadovoljstva i neispunjenih očekivanja. S pravom smo ušli na predstavu sa velikim očekivanjima jer od reditelja takvog kapaciteta, nakon predstava „Zvijer na mjesecu“ ili „Helverova noć“ imamo opravdan razlog očekivati mnogo više. U predstavi su prisutni određeni momenti jake emotivne nabijenosti, ali oni ostaju prekriveni atmosferom uglađenosti, mirnoće, čak hladnoće, tako da na kraju ta snažna napetost prerasta u ništa.

 Možda je problem u gledaocima koji nakon kvaliteta očekuju kvalitet, s čim se ne bih složila. To očekivanje publike bi trebalo biti shvaćeno kao povjerenje, pohvala i dokaz vrijednosti. Raditi u skladu s tim i ići u korak sa vlastitim vrijednim ostvarenjima je težak, ali i podsticajan zadatak, čije ispunjenje dobri reditelji duguju sebi, ali i svojoj odanoj publici koja prepoznaje taj kvalitet.

 I ponovo ništa od toga nije rečeno na okruglom stolu. Zašto? Opet se nameće konstatacija da smo društvo koje šuti i u kojem postoje snažni okovi privatnih relacija koji stežu profesionalne odnose. Sva pitanja i zamjerke su izneseni u vidu malobrojnih zamaskiranih komentara i primjedbi izrečenih u deminutivu. Šteta, jer bi konstruktivna pitanja i zapažanja bila mnogo korisnija.

Leila Kulenović