25. 10. 2010.

HEJ, SLAVENI, JESTE L' STE ŽIVI?

HEJ, SLAVENI, JESTE L'  ŽIVI?

Sinoćna predstava - autorski projekat reditelja Olivera Frljića „Proklet bio izdajica svoje domovine“ - još jednom je pokazala da tek dolazi vrijeme u kojem će se o raspadu Jugoslavije i svemu što je on sa sobom donio (prvenstveno ratovima) otvoreno, „bez rukovica“ i kvazi-pristojnosti govoriti na pozorišnim scenama. Posebno je značajno što to rade reditelji mlađe generacije. I predstava „Crveno“ Martina Kočovskog se u jednom svom dijelu bavila  ovom problematikom - iznijela stav mlađe generacije kojoj je muka od tih i takvih priča, koju ne zanima šta je to Jugoslavija nekome značila, koja želi da živi i da ih stariji popuste sa svojim traumama i nostalgijama. Ali je sve to ostalo na nivou glasnog izraza bez da se nešto važno reklo.

Frljić je, sa ekipom odličnih glumaca Slovenskog mladinskog gledališča različitih generacija,  otišao dalje i dublje, mogli bi se reći, do kraja. Sa mnogo hrabrosti i iskrenosti su naparavili predstavu koja je radikalna u svom izrazu – pored fizičkog tu je i unutarnje ogoljavanje, bez ustručavanja priča na momente postaje krajnje lična, publika se provocira, traži se od nje da reaguje (često se ponovi replika „Kurčeva publika!“), suočava ih se sa duhovima prošlosti od kojih uporno bježimo sve ove godine zarad privida mira, suživota, jedinstva. Razbija se linija razgraničenja glumac/lik, tako da likovi predstave su glumci sami, a priče koje govore su mahom lične i istinite. Sa makro-plana mržnje među narodima bivše Jugoslavije, kako predstava odmiče, prelazi se na mikro-plan prvo slovenskog nacionalizma i mržnje, pa na lični probleme glumaca po tom pitanju. Preko simbola zastave Jugoslavije,  zastave KPJ-a, te njihovih transformacija po republikama nakon raspada (za nas vjerovatno najupečatljivija slika je žena pokrivena po islamskim propisima zastavom na kojoj piše Proleteri svih zemalja ujedinite se)  Frljić sjajno oslikava licemjerje i brzu promjenu dresova – šta smo bili, kakvim smo se predstavljali i šta smo sada.

Staro vjerovanje da sve kod nas počinje kao šala i zajebancija i završava kao tragedija, Frljić je pokazao preko lika(glumca) Daria – ostali članovi trupe ga optužuju da nije Slovenac nego Hrvat, provociraju ga, zadirkuju, (iz smijeha publike to prelazi u strah i nelagodu koju svi prepoznajemo), onda se ispostavi da je sve to šala, da bi ga onda u ekstazi smijeha jedan o članova ubio, a lanac ubistava se nastavio – jer svi mi imamo nešto u čemu bi zadrti nacionalisti našli razlog za našu smrt.

Od problema jedne glumice da pjeva antiratnu pjesmu Radeta Šerbedžije „Neću protiv druga svog“ iz 1991. godine, na kojoj je back-vokal bila Ceca Ražnjatović (ikona turbofolka i supruga vođe paravojne formacije i zločinca Arkana), i debate do koje to dovelo na probama,  Frljić i dramaturški tim, Borut Šeparović i Tomaž Toporišić, prave odlične monološke dionice preko kojih se postavljaju moralna i etička pitanja kako teatra i teatarski radnika, tako i društva u cjelini.

Naslov predstave je izvučen iz nekdašnje zajedniče himne HEJ SLAVENI, koju su punim glasom pjevali i oni koji će kasnije glasno pozivati na sukob i linč. Nije zgoreg podsjetiti na tekst ove himne, ali i zapitati se: Hej, Slaveni, jeste l' živi?!

Hej Slaveni, jošte živi
Riječ (duh) naših djedova
Dok za narod srce bije
Njihovih sinova

Živi, živi duh slavenski
Živjet će vjekov'ma
Zalud prijeti ponor pakla
Zalud vatra groma

Nek se sada i nad nama
Burom sve raznese
Stijena puca, dub se lama
Zemlja nek se trese

Mi stojimo postojano
Kano klisurine
Proklet bio izdajica
Svoje domovine!

Adnan Lugonić