25. 10. 2010.

DE(KONSTRUKCIJA) kritike u dva čina

Između umjetnosti i života- E. Kean

 Teško je na linearan i jednoznačan način pisati tekst o predstavi koja sama nije takva. Zbog toga će osvrt na predstavu „Kean“ reditelja Franka Castorfa, kao i sama predstava, imati dva dijela, ali za razliku od predstave, pisat će ih dvije osobe. Pisati o ovoj predstavi znači uhvatiti se u koštac sa brojnim značenjima, temama, tehničkim i scenskim rješenjima. Uplitanje u ovu mrežu podtekstova koja čini predstavu i oblikuje se unutar nje sistemom koncentričnih krugova otvara mogućnost analize i interpretacije, a pri tome ne garantuje čvrst stav nakon učinjenoga. Predstava „Kean“ je višeslojna, kompleksna, skrojena od različitosti, a pri tome kompaktna, jezgrovita cjelina.

 „Kean“ je predstava koja želi oživjeti Edmunda Keana, glumca i izvođača Shakespearea koji je živio u Engleskoj početkom XIX stoljeća. Priča o Keanu, njegovom životu, porijeklu iz niskog staleža, popularnosti i prisutnosti u štampi, ispričana je na delikatan način, mješavinom klasičnog i postdramskog teatra. Predstava počinje klasičnom scenom razgovora između dvije dame. Scena je vrlo jednostavna i vlada atmosfera umjerenosti i staloženosti. Do izražaja, kroz dijalog, dolazi upravo glas, dikcija. Vrlo je znakovito to što Kean nije odmah uveden na scenu, o njemu se priča, gledaoci ga ne vide, a on je prisutan. On govori i znači svojom otsutnošću. Kad se pojavi Kean, brzo postaje jasno zašto je njegovo glumačko umijeće postalo legendom. Nakon što gledaoci malo upoznaju glumce, bijeli zid na sceni se ruši i omogućen je ulazak dublje na scenu, a time i u radnju predstave. Tada bivamo suočeni sa pitanjem: „U čemu je ljudska sreća?“. Predstavu prožima ovo pitanje, ali ona ne daje odgovor. Možda bi najprecizniji pokušaj odgovora glasio: „Sreća je u stvaranju“.

 Predstava „Kean“ se ostvaruje i moguće ju je pratiti na dva nivoa. Na oba nivoa postoje različiti planovi koji se konstantno smjenjuju. Moglo bi se reći da je jedan nivo površinski, a drugi dubinski. Planovi koji se smjenjuju su klasično i postdramsko pozorište, ali i umjetnost nasuprot života. Kao i postmodernističku literaturu, i ovu predstavu je moguće pratiti slijedeći ovaj površinski tok, prateći priču o Keanu, uživajući u komičnim elementima i sl. Međutim, prepoznavanje dubinskih tema i aluzija otvara širok spektar značenja i bogatstvo tehničkih rješenja. Pri tome je i površno čitanje učinkovito i funkcioniše bez dubinskoga, koje ga samo obogaćuje. Dubinskim čitanjem značenje se ne mijenja, nego samo biva upotpunjeno. Prepoznavanje brojnih podtekstova nije nužno za užitak u predstavi i, između ostaloga, u tome se ogleda njena vrijednost. Ona je otvorena svakome, onome ko želi uživati u pozorištu kao i onome ko želi intelektualni užitak. Još jedan spoj koji se u „Keanu“ ostvaruje je miješanje tzv. niske komike (spoticanja i padanja na sceni) sa visokom, profinjenom komikom. Možda je to upravo zbog toga što se ostvaruje refleksijom na umjetnost, ali i sam život, ona obje forme postojanja preispituje i preispisuje. Tome u prilog ide i replika: „Ali ovo nije umjetnost, mi smo usred života“.

 Oživljavanje Edmunda Keana, glumca, ostvaruje upravo glumom. To rješenje je istovremeno vrlo jednostavno i kompleksno. Naravno da će se o glumcu govoriti glumom i kroz glumu, ali kako i kakvom glumom? Postoji mogućnost podražavanja tadašnjeg manira i imitacije, ali to nije slučaj u predstavi. Ovaj Kean glumi na poseban način, on se autoreferencijalno odnosi prema samoj predstavi, kao i glumi. On je glumačko umijeće do te mjere savladao da se može poigravati s njim, on se može pretvarati da je zaboravio tekst i čitati titlove, što odlično funkcioniše. Kean na vrlo vješt način uključuje publiku u predstavu. Replikom: „Na podršku publike se uvijek oslanjam“ potcrtava važnost tog kontakta, a aplauz koji dobiva zauzvrat je pouzdan dokaz uspješne komunikacije. Predstava je proces kroz koji se proteže pitanje kako i na koji način danas oživjeti glumca Shakespearovih djela. Izgleda da je nužan određeni ironijski otklon, a ne doslovno citiranje ili imitiranje jer naše društvo više nije spremno za takve uloge. Ipak, s druge strane, na scenu je potrebno iznijeti i određenu dozu autentičnosti. U tom smislu je predstava „Kean“ odlično izbalansirana jer uspijeva postaviti u ravnotežu klasični i postdramski teatar, oni stoje u korelaciji, međusobno se komentiraju, ali ne izruguju, oni se uslovljavaju i omogućavaju. Naglašena su dva od šest dramskih elemenata po Aristotelu, a to su govor i muzika. Na temelju ova dva elementa izgrađena je predstava koju odlikuje stilski sklad, odmjerenost i umjerenost. Muzika ima dvostruku svrhu: ona predstavlja vid olakšanja, pauze, ali pokazuje i Keanovu vezu sa pop kulturom, on je jedna od prvih medijskih zvijezda. Time dolazimo do narednog značajnog pitanja: „Do koje mjere se može ozbiljno uzeti mišljenje javnosti?“. Kean je ponos Londona, sunce Engleske, on postaje do te mjere popularan da izgovara: „Kad se pogledam u ogledalo vidim samo sliku iz novina“. Kean postaje toliko poznat da gubi privatnost, gubi dimenzije svog bića i poistovjećuje se samo sa jednom – glumcem. Taj gubitak svijesti o sebi slikovito je dočaran publici koja u trenutku prestaje biti publika u pozorištu, biva premještena na rock koncert gdje su reflektori usmjereni prema gledaocima, te počinje aplaudirati u ritmu muzike! Predstava u nekoliko situacija manipulira publikom i čini da zaborave svoju poziciju i počnu se ponašati drugačije nego inače u takvoj situaciji. Predstava nas premješta iz jednog prostora u drugi, iz konteksta predstave u kontekst koncerta, a pri tome je scena jednostavna, gotovo prazna, a biva transformisana govorom, muzikom i svjetlom. Može se zaključiti da tako mnogo prostora krije pozornica, pitanje je samo kako ih oživjeti.

 Osim što postaje vrtoglavo poznat, Keana počinju smatrati za božanstvo, ikonu. Prekomjernom prisutnošću u stvarnosti motiviran je njegov gubitak prisebnosti. Kean ne može povući granicu između sebe i glumca u sebi, između sebe i onoga što novine pišu o njemu. To je težak, tužan i ozbiljan razdor u čovjeku koji je prikazan na humorističan, lagodan način. Replika: „Kralj sam tri večeri sedmično“ odnosi se na preklapanje dva plana, umjetnosti i života. Kean je sve manje sposoban razlikovati svoju građansku ličnost od glumca. Za njega ta dva plana postaju jedan, umjetnost postaje stvarnost, postaje život. Zato se, u vezi s Keanom, može upotrijebiti fenomen „nezaštićenog čitaoca“ čiji su primjeri Emma Bovary i don Quijote. Ovi likovi nisu razgraničili stvarnost od literature, kao ni Kean koji je zaluđen teatrom do te mjere da ga smatra svojim životom.

 Granica teatra i stvarnosti postaje sve tanja što se više bližimo drugom dijelu predstave, gdje se stvarnost ušetala na velika vrata kroz socijalne, političke, društvene probleme. Pri tome se ovaj zaokret suptilno odigrao.

AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAARH!!!!!!

Puši cigaru, brzo brzo. Dok svjetla ne počnu signalizirat'.

Onda moraš unutra na drugi dio. Dole fino sjesti. Ili na galeriju ako dole nema mjesta. Prije da će gore biti slobodno. Odakle bolje vidiš? Koga? Keana? Misliš Keana, slavnog i preslavnog, proslavljenog i omraženog glumca, najgenijalnijeg izvođača Shakespeara? Upravo njega.

Čas ga vidim, čas ga ne vidim.

Ko bi rek'o, party u Narodnom pozorištu.

Ko bi rek'o, omladina četiri i kusur sata sjedi u stolicama, po stepenicama.

 Aaaaaaaaaaaaaarh!

Kean, Hamlete, Falstaf,  Romeo, Othello

 Opći sa plemićevom ženom, glumče.

Onda bježi, sakrij ženu. Nemoj da saznaju. *ebo si ježa u tom slučaju.

Paparazzi te prate, svaki tvoj korak. Ima li tada uopšte aparata? Nema? Izmislili bi ih.

U ormar je sakrij, snaći će se ona,samo da je muž ne nađe.

Crnca glumiš? Mažite ga. Namazan? Idi sad. Gdje? Da glumiš? U pozorištu? Gdje sam ja? Jel' ovo pozorište? Trebalo bi biti. Život? Ne vjerujem da je. Siguran? Pa i nisam baš. Haos, haos, haos, nered, nered, nered. Zna biti smiješan. Nego šta, suze mi na oči idu.

 Aaaaaaaaaaaaaaaarh!

 Šta je onda bilo? Glumci u kućici. Kalustrofobično, ej – znaš koliko? Mašina, mašina. Kakva mašina? Hamlet mašina. Otkud ona? Nebitno. Pij sada. Hajmo pljesak, Sarajevo. Zapjevajmo svi, molim vas plješćite. ( ako prođeš kod sarajevske publike, prošao si po bijelom svijetu)

 Aaaaaaaaaaaaaaaaarh!

 Zaboravio sam tekst. Otela? Ne, Keana. Kean zaboravio tekst Keana? Pogledaj na ruku, piše ti šta trebaš reći. Jel to ok da radim? Kako nije. Prenaglašavaj, deri se, vrišti, pij, skači, povraćaj. Idemo opet. Šta?

Aaaaaaaaaaaaaaaaaarh!

 A u ložama, šta kažu? Skandalozno. Ovo je sramota. Neviđena. O ovome bi novine trebale izvjestiti. Čemu, Keanovoj novoj ljubavnici, interpretaciji? Ne. Može i to, sutra ćemo kupiti pa čitati...ali... ali... Pa molim vas lijepo, pa jel' u pozorištu ovome mjesto? A umjetnost, a Shakespear?

 Fljas! Gađaj ih šampanjcem. Misliš flašom? Ne, čepom. Promućkaj dobro. Tup, u čelo.

 On mi kao dobro glumi? On mi kao.... Shakespeara zajebava? Na križ s njim. Kurvin sin. Daj crvene boje. Fljas. Tako. Uprljaj ga dobro. Diži ga na križ. Ima da šljamu pokažemo gdje mu je mjesto. Gore, među ložama? Nikad.

 Aaaaaaaaaaaaaaaaarh!

Adi Lučić

 Leila Kulenović