21. 10. 2010.

Jaranska estetika

 Danas će izvještaj sa okruglog stola imati malo drugačiju formu. On će se ticati, ne samo razgovora za okruglim stolom, nego i spremnosti našeg društva na dijalog i razgovor.

 Na okruglom stolu posvećenom predstavi „Sarajevska ratna tragedija“ prisustvovali su: autor teksta Peđa Kojević i glumica Maja Izetbegović. Razgovaralo se mnogo o temama koje ova predstava dotiče. Razgovor je tekao u vrlo prijatnom raspoloženju, mnogi prisutni su se uključili, podijelili svoja iskustva i sjećanja na ratni period u Sarajevu. Čitav ovaj razgovor i pozadinska priča predstave su dobri, sadržajni, sa plemenitim, humanim najmerama i  svjedoče upravo o potrebi razgovora na tu temu kako bi se eventualno prevazišle traume bolnog iskustva i polako, korak po korak, krenulo dalje. U tom smislu je današnji razgovor bio koristan i za sve prisutne je imao vrstu, tako nazvane, terapijske vrijednosti.

 Ali šta je sa drugom dimenzijom razgovora? Šta ćemo sa činjenicom da se sam razgovor jako malo ticao scenske izvedbe predstave, njenih tehničkih i umjetničkih rješenja? Namjera predstave i želja da govori o ovoj temi je naravno opravdana i pohvalna. Ali, na koji način je to izvedeno na sceni? Kako to na pozornici funkcioniše? Time smo se tokom današnjeg razgovora malo bavili. Zašto? Jesmo li društvo koje nije spremno na dijalog, razmjenu mišljenja? Spremni smo podijeliti svoja unutarnja iskustva vezana za rat, ali nismo spremni reći nekome ko se bavi teatrom da nije baš najbolje postavio predstavu. Želja ovog teksta nije probuditi negativne emocije ili osudu svih onih koji smatraju da predstava dobro funkcioniše, nego je samo poziv na razmjenu stavova i mišljenja. Činjenica je da su danas u sali gdje se odvijao razgovor bili prisutni i ljudi koji ovakvu postavku ne smatraju baš najsretnijim rješenjem. Zašto su svi oni šutjeli?

 Na press konferenciji održanoj jutros u 10:30h, kojoj su prisustvovali i drugi glumci predstave, čuli smo kako je do muzike koju slušamo na sceni došlo sasvim slučajno. Saznalo se da jedan glumac svira bubnjeve, drugi bas i tako su odlučili i te vještine ukomponovati u predstavu. To iskorištavanje svakog potencijala je dobro i pohvalno. Spontanost je korisna i očigledno je sastavni dio ove predstave. U toku predstave je spomenuta i riječ banalnost. Ta opuštenost, spontanost, banalnost može biti pozitivna odlika, ali u ovom slučaju to nije baš tako jer je svojom banalnošću predstava otklizila u prosječnost, ispraznost. Sama tema je mnogo puta obrađena u raznim umjetničkim formama, tako da je već postala vrsta klišea, što nije preduvjet za neuspjeh, naravno. Ipak, ovakav izbor teme nosi u sebi veliki rizik neuspjeha, a sa druge strane nosi veliku odgovornost pružanja publici jednog novog, svježeg pogleda na tu temu. Predstava „Elijahova stolica“ govori također o Sarajevu u periodu 1992-1995. godine, ali na jedan potpuno drugačiji način. U ovoj predstavi je priča personalizirana. Rat je samo okolnost unutar koje se priča odigrava i upravo na taj način, jednim zaobilaznim, sporednim putem se ljudi suočavaju sa samim ratnim periodom. Gledaoci, pored ostalih likova, upoznaju Richtera i Almu, njihove priče, njihove odnose, njihova osjećanja i sjećanja. Predstava „Sarajevska ratna tragedija“ govori o istoj temi na jedan potpuno drugačiji način. Ona, tako reći, u određenoj mjeri generalizira, pa govori o narodima Srbima i Bošnjacima, a u drugom planu i o Hrvatima. Već sama ta činjenica je prilično problematična jer se teatar tiče čovjeka lično, individue, on je personalna forma spoznavanja. U tom smislu predstava „Sarajevska ratna tragedija“ nema onu neposrednost koju je željela imati i onu neposrednost koja je bila prisutna na samom razgovoru o njoj, jer okruglom stolu nisu prisustvovali ni Srbi, ni Bošnjaci, ni Hrvati nego individue, osobe, a upravo osobe u predstavi nismo upoznali. Način koji je izabran za postavku je pomalo prazan i nedorečen. Predstava, na momente, izaziva smijeh ali to postiže psovkama, ponekim „šanerskim“ izrazom, imitacijom i to je sve. S druge strane, ona nije ni ozbiljna jer je previše banalna. Dakle, nalazi se u nekom nedorečenom i nedefinisanom prostoru između ozbiljnosti i smijeha, komentarisanja besmisla i samog besmisla.

 Ali, ništa od toga danas nije spomenuto u razgovoru za okruglim stolom. Jesmo li još uvijek društvo u kome vlada tzv. „jaranska estetika“? To je, naime, takva estetika koja propagira pozitivne komentare i upućivanje dobrih kritika čak i onda kada to nije zasluženo. Društvo smo u kojem, prema riječima Peđe Kojevića, nema anonimnosti. Svi se poznajemo. U malom krugu ljudi koji se bave teatrom nema nepoznatih, oni se međusobno poznaju od malih nogu i poznaju rad jedni drugih. To je logični u ovako malom društvu i sasvim normalno. Međutim, ono što je nelogično jeste nedostatak konstruktivnih razgovora i suprotstavljanja mišljenja, te nepostojanje negativne kritike. Nema ništa loše u negativnoj kritici i sukobu mišljenja. Takav dijalog može biti samo produktivan i stvoriti neku novu energiju koja će se usmjeriti u pravcu stvaranja boljih pozorišnih komada. U tom smislu mislim da smo ne samo generacija, nego i društvo koje šuti.

Leila Kulenović