20. 10. 2010.

INTERVJU sa Erminom Bravom, glumcem iz predstave „Kako sam naučila da vozim“

      MESS: Koliko je Vama, kao glumcu, bilo teško baviti se osjetljivom temom kao što je pedofilija i graditi lik Peka koji je pedofil?

      BRAVO: Nije jednostavno, zato što ja radim tako da moram svaki lik pronaći u sebi, neko zrno    tog  lika, da ga razumijem na neki način, da mu moram suštinu pronaći u sebi pa je razviti. Jako je teško pristati na to da to postoji. Ja sam mišljenja da u meni postoji zrno svakog lika, samo se radi o spremnosti da budem iskren prema sebi i to otvorim i pokažem. Prvi ovom ne mislim tako jednostavno da ja imam direktno tu vrstu... Nemam ja bukvalno pedofila u sebi. Nisam ja pedofil. Ne radi se o tome. Nego o načinu kako da ga razumijem, da ga provučem kroz sebe, i na neki način odbranim u smislu da napravim čovjek, pošto to i jesu ljudi, mada mnogi tako ne misle. Lakše je misliti da nisu ljudi, jer se onda lakše suočiti s tim. Mnogo je teže, kompleksnije prići ovom problemu koji zapravo i jeste kompleksan.

 MESS: Predstavu igrate u jednom jako intimnom prostoru. Odmah na početku se ruši taj četvrti zid i publika postaje aktivni sudionik, može se reći da postaju aktivni voajeri i na momente direktni partneri. Koliko je teško igrati u takvom prostoru? Odnosno, da li je to otežavajuća ili olakšavajuća okolnost?

 BRAVO: I jedno i drugo u isto vrijeme. Otežavajuće je zato što je tako blizu pa je potrebna  mnogo veća koncentracija na usmjerenje na partnere i priču, a istovremeno na osvjetljenu publiku koju zapravo moraš osjetiti i vidjeti svaki njihov pokret i drugačija je svaka predstava u odnosu na publiku, drugačije svako reaguje kad radim monolog sa dječakom koji igram direktno sa publikom, drugačija je reakcija tako da je i moja igra drugačija, jer to postaje moj partner od kojeg na neki način zavisim. S druge strane je i inspirativno zato što je baš tako blizu, nije potrebna nikakva artificijelnost, što možeš da igraš potpuno iskreno, naturalno, dokumentaristički, kao da se dešava u sobi. Predstava traži istinu tako da je zastrašujeće koliko moraš biti neposredan, uvjerljiv i spontan, a u isto vrijeme je i užasno inspirativno.

 MESS: Pedofilija je, u našoj državi, problem o kojem se šuti. Može li i na koji način teatar utjecati na jačanje svijesti o problemima kao što je pedofilija na, uslovno rečeno, širem društvenom planu?

 BRAVO: To je jedan od razloga zašto smo radili ovu predstavu. Možda je to utopijska misija. Možda to stvarno nije moguće. Ja želim da mislim da su nekakve bar male promjene moguće, ako ništa individualne. Za sociološke nisam siguran. To će izaći u novinama, veći broj ljudi će gledati, pogledat će taj plakat koji će ih uznemiriti ili ne, doći na predstavu, suočiti se s time da to postoji, da su to neki ljudi koji žive pored nas ili ih imamo u svojoj familiji, da se prestane o tome šutjeti. Jedna od vrlo važnih tema koju ovaj tekst tretira je to prešućivanje, a samim tim i pristanak na to što se dešava. Jer, taj odnos zlostavljača i žrtve ne može da funkcioniše bez tog trećeg koji podržava taj odnos. Toga ima jako puno, a jako malo se o tome govori. Često prebacujemo taj problem na perverzni Zapad, da to postoji samo tamo negdje, a zapravo je ili više ili jednako prisutno tu, samo što se ne želimo suočiti s tim. Volimo misliti da smo užasno moralni, da držimo do tradicionalnih vrijednosti, porodice kao ćelije društva koja je etički neprikosnovena, a zapravo najveći problemi dolaze upravo odatle. Mislim da je to važna tema ove predstave.