20. 10. 2010.

Kako sam shvatila da neću napisati kritiku

Ispričat ću Vam priču. Počećemo sa kraja predstave Kako sam naučila da vozim, u onom trenutku kada sam počela plakati (patetičan početak, pisat ću i o patetici). Taj trenutak je bitan jer sam shvatila da neću moći napisati osvrt, kritiku, u onom smislu u kojem sam to prije pokušavala uraditi, tražeći načine da “upakujem” misao, a i da pokušam naći smisao u napisanom. Najčešće ga i nisam vidjela.

Vratimo se na početak, ulazak u Kamerni teatar, prolazak iza crne zavjese, gdje vas dočekaju glumci (Alma Terzić, Ermin Bravo, Džana Pinjo) pomažući vam da se udobno smjestite. Ušli smo u njihov prostor, postajući im vrlo bliski, a osjećaj neugodnosti koji imate kada prvi put nekome ulazite u kuću i ovdje je bio prisutan. Sjeli smo, a onda su nam počeli pričati priču. Sve ovo može biti i uvod bajke, uvod u kojem nam omogućavaju ulazak u njihov “topli” dom, pobrinu se da se udobno smjestimo, a da smo pritom svjesni da nam priču pričaju profesionalci, i da će to učiniti na najbolji mogući način. “Dobro” bi bilo da nam na samom početku kažu: “Izvnite pogriješili ste broj, adresu, ovo nije dom u koji ste trebali ući”, pa da se ponovo spremimo i svi odemo u svoje ili neke toplije domove, kao što to inače i uradimo.

Ali sve što je bilo potrebno za ostanak je rediteljica Selma Spahić, glumci i njihova potreba pričanja priče, i ne bježanja od iste, jer nas se itekako tiče, ali lakše je slušati bajke. Na naslov u novinama o još jednom slučaju pedofilije nećemo ostati ravnodušni, ali pokazivanje “duševnosti” u tom slučaju će ostati jedino na izrazu lica koji odaje zgražavanje ili iznenadni bijes prema pedofilu. Već  u drugom trenutku čitat ćemo o Angelini i njenoj djeci i pitati se da li im je sad ljepše nego što im je to jučer bilo.

Čitati u novinama je jedno, a biti u tom domu u kojem pratimo pedofila i žrtvu je nešto što će nas natjerati da razmislimo da nismo slučajno bili u nekom sličnom domu, gdje su pred nama pričali sasvim druge priče, a živjeli sasvim drugim životima. Sama pomisao na to nas plaši, pa je lakše da preko nje brzim korakom „pretrčimo“, ali još  je gore ako postanemo svjesni da se dio te priče nekad dešavao i nama, onda bi najradije da pobjegnemo.

U ovoj predstavi nemamo gdje pobjeći. To nije topli dom, u domu bi se mogli sakriti, ako ne u drugu prostoriju, onda ispod kreveta, stola, iza vrata...Zarobljeni smo na zadnjem sjedištu auta (u prvim redovima zaista mjesto na kojem gledaoci sjede jesu sjedišta iz auta). Učili smo voziti, a poželjeli smo naglo otvaranje vrata u toku vožnje. Ostali smo, i sa zadnjeg sjedišta gledali manipulatorsko ophođenje tetka prema Mrvi. To sve je potresno, ali je umijeće napisati tekst (Paula Vogel) a zatim režirati, glumiti likove ne osuđujući ih na samom početku, već polako pratiti cjeloukupan razvoj situacije, koji uključuje i porodicu koja je uvijek sa strane, i uvijek postoji neko ko je svjestan događanja ali reakcija izostaje, zbog stida, i odbijanja da se to dešava upravo nama. Kraj predstave nas podsjeća da nam nisu pričali priču koja se dešava negdje drugo.

Mislila sam da „priču“ završim razmišljanjem o patetičnom, i zašto bježimo od patetike ako ona u osnovi podrazumijeva osjećanja, izražavanje emocija, jer je to nešto što možda i dovodi do potrebe pričanja priče. S druge strane, nepričanje o istim, dovodi, do pojave žrtve koja ne shvaća pedofilove namjere, nego samo želi da je neko sasluša. Manipulatorskim tehnikama pedofila, naivnošću žrtve, šutnjom porodice i okoline, dolazimo do novih naslova u crnim hronikama. Ova predstava podstiče da ne budemo pasivni posmatrači, oni koji su to sve gledali sa zadnjeg sjedišta auta, ali i da ne iskazujemo samo bijes, jer ni bijes bez djelovanja ništa ne predstavlja.

Razmišljajući o tekstu koji su napisala dva dvadesetogodišnjaka a govori o generaciji koja šuti, zahvaljujem se Selmi, koja nije puno starija od te generacije, a ipak je već odavno počela pričati.

Nejra Babić