19. 10. 2010.

ŠTA JE USTVARI VAŽNO?

Termin početka predstave nije najvažnija stvar, ali ipak dosta govori o odnosu festivala spram te predstave. Jer, po nekom nepisanom pravilu, publici, a naročitno medijima, se čini da je predstava u 19:30h važnija od one u 17:00h. I to je tako. Pogotovo ako je u pitanju radni dio sedmice pa ljudi nakon posla prvo žele da se odmore pa tek onda da odu na predstavu i time ispune svoje veče. Na kraju se ispostavi da termin i nije baš tako nevažan.

 Najbolji primjer za to je predstava Udruženja građana „Radionica integracije“, „Hodnici, žuti, purpurni, plavi“, koja se bavi izuzento važnom temom i koja aktivno u teatar uključuje ljude koje mi guramo prema margini društva – slijepa i slabovidna lica – jer, eto oni imaju hedinkep koji većina nas nema. Svjesni smo da time činimo nepravdu, ali ništa ne radimo kako bismo to promijenili - kako društvo u cjelini, tako i profesionalni teatarski radnici. Miki Manojlović i Sonja Vukičević su se upustili u ozbiljan i temeljit rad sa grupom talentovanih ljudi i uradili predstavu koja zaslužuje svu moguću pažnju. Oni koji su bili na predstavi mogli su se uvjeriti sa koliko iskrenosti, hrabrosti, entuzijazma, volje i želje su Vesna Radulović, Svetlana Gogić, Nedeljka Ložajić, Ljiljana Trbulin, Zorica Trifunović i Stefan Pantić i profesionali glumac, Nebojša Dugalić, uz koerografiju i muziku ispričali svoje životne priče kroz monologe, pjevanja i recitacije. Niko nije mogao ostati ravnodušan ni tokom gledanja, ni kasnije, jer su oni hrabro i iskreno kroz partnersku igru punu povjerenja, podrške i ljubavi progovorili o svom svijetu, o svojim putevima unutar tog svijeta, ali i o problemu samoće i odnosu drugih prema njima. Nisu nikoga osuđivali. Nisu tražili sažaljenje. Samo razumijevanje i pristanak da aktivno sudjeluju u našem svijetu, jer su tokom predstave oni nas duboku pustili u svoj, dozvolili nam da ih upoznamo, da ih osjetimo, a istovremeno nas uputili da sami u sebi pokušamo naći puteve koje su oni kroz svoju samoću našli. Trebalo je snage da se to uradi, a oni su je u sebi našli, a čini se da mi i dalje ne znamo to da cijenimo onako kako bismo trebali.

 Predstava nije privukla medijsku pažnju kakvu bi sigurno imala da se festival više potrudio i našao adekvadnije vrijeme i prostor. Problem slijepih i slabovidnih lica je vjerovatno još izraženiji u našem društvu, ali je prema odnosu i medija i teatarski radnika jasno da naša svijest o tome još uvijek nije dovoljno zrela. Na razgovoru poslije predstave je ostao mali broj ljudi (jedan od razloga je vjerovatno što je naredna predstava bila za nepunih sat vremena), a danas na okruglom stolu je bio još manji broj prisutnih, ali su zato došli svi stalni posjetioci okruglih stolova kada se razgovaralo o sinoćnoj predstavi iz Narodno pozorišta. Većina njih, naravno nije ni pogledala predstavu  „Hodnici, žuti, purpurni, plavi“, i ne treba ih kriviti zbog toga, jer vjerovatno, dosta njih nije ni znalo za predstavu odnosno za njenu važnost. Ipak, razgovor na okruglom stolu je bio produktivan, zanimljiv, u jednoj opuštenoj, prijateljskoj atmosferi potpune otvorenosti, gdje smo se kroz razgovor opet dotakli pitanja istinskih životnih vrijednost na koje su nas jučer podsjetili akteri predstave. I na kraju se opet dolazi do pitanja šta je važno, a šta ne? Jer, „Hodnici, žuti, purpurni, plavi“ je itekako važna predstava i naša nesvjesnost o tome ne umanjuje njenu važnost. Ipak, bilo bi lijepo da je imala puno veću pažnju i festivala i medija i teatarskih radnika. To je najmanje što smo im mogli dati, jer oni su nama dali mnogo. Hvala im na tome!