18. 10. 2010.

KRITIKA „Čekaonica“ Viliama Dočolomanskog

SUOČAVANJE SA PROŠLOŠĆU

 Čekaonica željezničke stanice je prostor protoka ljudi i kofera. Unutar njenih zidova se dešavaju susreti, rastanci, manje-više zanimljivi razgovori, ponekad i sudbonosni događaji – neki tužni, neki veseli, neki tragični. Svi koji su u njoj, čekaju svoj voz. Mnogi od njih svoj voz nikad ne dočekaju, već ostaju tu da svjedoče tuđim dolascima i odlascima. Kao i svaki prostor, tako i čekanica ima svoju historiju i pamćenje. Jedna takva je i čekaonica željezničke stanice Zilina – Zariecie sa koje su slovački Jevreji upućeni prema nacističkim koncentracionim logorima, ali njihovi duhovi su ostali unutar tih zidova da upozoravaju one koje žele biti upozoreni. Taj događaj je poslužio kao inspiracija reditelju Viliamu Dočolomanskom da napravi odličnu neverbalnu predstavu „Čekaonica“, koju smo imali priliku pogledati drugog dana Međunarodnog festivala MESS.

 Dočolomanski pokazuje da historija baš i nije učiteljica života, da ljudi lako zaboravaljaju a još lakše izbjegavaju suočavanje. Predstava počinje slovačkim tangom – orkestar svira, a glumci pjevaju operete i kroz niz suptilnih znakova reditelj nam pokazaju da je u pitanju period nacističke vladavine u Slovačkoj. Onda ples i pjesma prestaju. Dvojica nacista bacaju u vagon mladu Židovku. Kroz priču o stradanju Židova, čiji duhovi tokom predstave stalno izlaze iz davno zatvorenih kofera historije, Dočolomanski pokazuje da se stvari nisu do danas  mnogo promijenile, da je izbjegavanje suočavanja sa nekom vrstom našeg naslijeđa nastavak zločina, da time ubijamo duhove koji nas nastaje upozoriti i da nas to koči da sjednemo u neki naš voz. Čak i komunizam koji Dočolomanski ironično povezuje sa pravdom (starica na kolicima sa jednom rukom preko oka koja istovremeno asocira i na prvadu i na tzv. majku Rusiju) nije učinio ništa što bi promijenilo svijest o potrebi za suočavanjem, a ne olakim prelaskom preko problema i zataškavanjem, već je i sam činio zločine.

Mlade generacije, koje su u centru predstave – personalizirane kroz likove momaka i djevojke, između kojih se kroz naznake dešava ljubavna priča - su u stalnoj borbi kako sa duhovima (tačnije duhom mlade Židovke sa početka predstave koju oživi djevojka), tako i jedno sa drugim, a na momente i sa samim sobom. Oni nose teret nesuočavanja sa zločinom tokom historije. Djevojka, koja brižljivo čuva diktafon koji se može shvatiti kao pamćenje čekaonice na kasetici, je na neki način zatvorena u toj čekaonici, na koju svako malo dolaze i sa koje svako malo odlaze vozovi sadašnjosti i prošlosti. Tek, na samom kraju, nakon iscrpljujućih „borbi“ ona će preći granicu čekaonice i ući u „vagon budućnosti“ koji sa svih strana ima ogledala. Ona se po prvi put suočava sa sobom sa više strana, dok duhovi leže u čekaonici sa glavama u koferu. 

Fascinantno je umijeće glumaca koji su kroz snažan izraz baziran na pokretu i plesu, organsku povezanost sa prostorom i odličnu partnersku igru uspjeli da publiku uvuku u predstavu, da ih natjeraju na empatiju sa sudbinama likova i da ih nakon odgledanog ne ostave ravnodušnim. Ovom predstavom su nanovo potvrdili da su odlični glumci sa sjajnim voklanim, muzičkim, plesnim i psihosomatskim sposobnostima, što je bilo jasno i nakon njihove izvedbe „Emigrantske pjesme“ prije dvije godine na ovom festivalu. I ovaj put, važan segment predstave je bila muzika, izvođena uživo na sceni, koja je imala funkciju dramaturgije.

Tema kojom se Dočolomanski bavio je izuteno važna i za nas, budući da i mi dvadeset godina od rata nemamo hrabrosti da se suočimo sa svojom nedavnom prošlošću – našom diskriminacijom, našim logorima i zločinima. Važna je  i za politički kontekst cijele Evrope, gdje opet sve veću podršku imaju desničarske ideologije čiji programi itekako koketiraju sa fašističkom i nacističkom ideologijom.  Predstava upravo govori o tome da ako se ne suočimo sa zločinom, on se nastavlja, samo se žrtve mijenjaju.    

                                                                            Adnan Lugonić