18. 10. 2010.

Izvještaj sa okruglog stola, 18. X 2010.

Današnji okrugli sto posvećen je predstavi „Čekaonica“ reditelja Viliama Docolomanskog. Osim reditelja, okruglom stolu su prisustvovali glumci Eliska Vavrikova i Róbert Nizník.

 Prvo pitanje moderatora Bojana Munjina glasilo je: „Šta povijesno mjesto znači za predstavu koja misijom kazališta prenosi iskustva?“, na što je reditelj Viliam Docolomanský odgovorio: „Naša kompanija stvara predstave zasnovane na odrazu stvarnosti. Mi nismo ustvari izabrali temu, ona je odabrala nas. Mi smo, u Slovačkoj 2004. godine, otvorili kulturni centar na željezničkoj stanici Zilina-Zariecie. Sa te stanice slovački jevreji su transportovani u koncentracione logore.“

 U nastavku je reditelj govorio o samom procesu istraživanja, koje je bilo potrebno obaviti prije stvaranja predstave, a podrazumijevalo je bliže upoznavanje sa aktuelnom političkom situacijom, čitanje časopisa tridesetih godina u kojima su dokumentovani zakoni koji su dozvoljavali transport jevreja, kao i proučavanje jevrejskog muzičkog naslijeđa. Formom specifičnog narodnog plesa, nazvanog slovački tango, popularnog u dvadesetim i tridesetim godinama, počinje i sama predstava. Značajan segment istraživanja su i improvizacije koje su glumci radili, fokusirajući se na sam prostor: zidove, pod, kao i granični prostor među ljudima. Također, važan element su i intervjui vođeni sa dvije žene koje su preživjele koncentracioni logor. Moglo bi se reći da je srž predstave sadržana u pitanju: „Kako društvo može nastaviti živjeti bez suočenja sa prošlošću? Jer, ako se ne suočimo sa zlom, ono će se nastaviti“.

 Jedno od pitanja bilo je upućeno glumcu Róbertu Nizníku, a vezano je za fizičko iscrpljivanje i načine nošenja s njim, na što je glumac odgovorio da je iskustvo drugačije iz predstave u predstavu i da se u različitim uslovima tijelo na drugačije načine suočava sa stvarnošću. Također je istakao da je istinska vrijednost u komunikaciji sa publikom i slušanju njihovih iskustava i zapažanja.

 U nastavku je bilo govora o današnjoj kulturi, tzv. kulturi touch-screena, u kojoj se sve izrazito brzo briše i zaboravlja, kao i o mogućnosti pamćenja prošlosti. Reditelj je rekao da savremeni čovjek stvara mehanizme bježanja u sopstvene misli od života i stvarnosti koji nam se ne dopada, kao i od neugodnih iskustava. Dalje je naglasio da u teatru ljudi dijele iskustva koja je nemoguće izreći riječima. Zbog toga oni svojom predstavom, umjesto pokazivanja i prezentovanja, pokušavaju dijeliti iskustvo kroz energiju i vibracije.

 Posljednje pitanje koje je moderator postavio glasilo je: „Da li je, u današnjem vremenu društvenih i političkih problema, nasilja i ratova, gotovo sa klasičnim teatrom?“, na što je reditelj odgovorio pitanjem: „Šta je klasični teatar? Šta je živi teatar, a šta onaj koji više nije živ? U teatru je moguće govoriti na različite načine: pokretom, muzikom, tekstom, čime god osjećate da želite. Mislim da to nije važno. Najvažnije je ne slijediti ustaljene tendencije naših misli koje čine da se zapravo ne suočavamo sa realnošću. Teatarsko iskustvo nas čini prisutnima u sadašnjosti, možda čak i više nego sama realnost.“

 Vrijeme predviđeno za razgovor je isticalo, što je potcrtalo i zvono mobitela koje se začulo iz publike. Opaska „Saved by the bell“ bila bi neprikladna u ovom momentu jer je razgovor protekao u vrlo prijatnoj atmosferi i bio je ispunjen mnogim korisnim informacijama.

Leila Kulenović