26. 10. 2009.

Kako zakloniti djetinjstvo od hermetičnosti svijeta odraslih - prikaz predstave "Galefyrsten - Okamenjeni princ" Marca van der Veldena

Nakon razotkrivanja svih socioloških krahova, postojanim u okviru porodice, koja se i dalje licemjerno forsira kao osnovna jedinka društva, sasvim je moguće ustvrditi da se današnjoj djeci – tihim nosiocima bremena porodičnog rasapa – bajke više ne mogu nuditi kao obećanje boljeg svijeta, njihovog vlastitog happyenda, sa naivnom porukom o razriješenju svih životnih problema. Djeca koja nemaju privilegije da prožive svoje djetinjstvo u okrilju brižne porodične atmosfere, nisu junaci bajkovitih svjetova, već, naprotiv, bivaju gurnuta u podzemlje bezličnosti preranog odrastanja. Stoga je veoma bitno izdvojiti predstavu Galefyrsten – Okamenjeni princ, kao svjedočanstvo djeteta, prerastajući u paradigmatski primjer psihološkog rascjepa prerano odrasle individue, koja se ipak uspjeva izdići i vratiti djeliće svog izgubljenog djetinjstva.

Rađena po predlošku teksta, odnosno autobiografske ispovijedi Elgarda Jonsona, ovaj je komad dramaturški izvrsno prilagođen hronotopu srpskog podneblja (koje jednako može referirati i na ovdašnje prostore) kroz priču o dječaku koji je od samog početka nepoželjan. Iako rađena kao dječija predstava, Okamenjeni princ se veoma ozbiljno bavi dominantnom sociološkom problematikom ruralnih porodica sa finansijskim poteškoćama i brojnim potomstvom, referirajući na roditeljsku otuđenost uslijed borbe sa neimaštinom. Dječak, koji je ujedno i glavni protagonista ove predstave, četvrto je dijete, rođeno ne zbog želje za dodatnim članom porodice, već zbog nemogućnosti drugog izbora; osjećajući svoju usamljenost kao ogroman balast, a ujedno očajnički tražeći ljubav nezainteresiranih roditelja, dječak se povlači u svoj svijet, razvijajući, podsredstvom dječije mašte, sagovornike u vidu šumskih životinja. Stvarajući vlastiti, namah autistični imaginarij koji postaje nadoknada za nedostatak brižnosti u okrilju porodice, dječak se sve više zatvara prema vanjskim utjecajima, što će izazvati dodatnu grubost i neshvatanje njegovih roditelja.

Ova djetinja drama odvija se u izvedbi dva glumca, koji se sjajno transformiraju čas u samog dječaka, čas u roditelje, a kasnije i uposlenike i pacijente mentalne bolnice. Scenografija predstave funkcionira kao minimalistički mizanscen, koji je moguće protumačiti kao prazninu unutar koje dječakov glas uzaludno odjekuje. Nakon razvoda roditelja, dječak doživljava nervni slom, i biva odveden u mentalnu bolnicu. Njegovi susreti sa sterilnim, hladnim okruženjem ove ustanove (dodatno apstrahirani paljenjem svijetla na sceni, koje neodoljivo podsjeća na zasljepljuću bjelinu bolničkih zidova) rezultiraju potpunim psihičkim ograđivanjem, dok vatrena ptica u njegovoj glavi (kako se djetinje naivno imenuje dječakov psihički problem) i dalje manično zauzima svaki kutak njegovih misli. Njegovo se svjedočanstvo ukazuje kao monološko-poetska ispovijed, koja skladno funkcionira unutar priče iz vizure sveznajućeg naratora. Napokon, dječak uspjeva isplivati iz tmine u koju je bio zatvoren, zahvaljujući pomoći posvećene terapeutkinje, čija se ljubav i upornost dječaku ukazuju kao spasonosna ruka bolje budućnosti.

Postavljajući u fokus problematiku traumatičnog odrastanja, koje može dovesti do potpunog psihičkog zatvaranja (iz dječije perspektive) nesumnjivo je aktuelna, ali ne i dovoljno preispitivana tema u savremenom kapitalističko-globaliziranom društvu; stoga ovaj komad, postavljajući bitna pitanja mogućnosti dječijeg sukobljavanja sa roditeljskom ignorantskim odnosom prema njihovim (naizgled) nebitnim problemima, izrasta iz svijeta dječijih bajkovitih naracija u tematski motiviranu i socijalno determiniranu predstavu, koju sa podjednakom pažnjom prate djeca i odrasli.

 Jasmina Bajramović