26. 10. 2009.

Nama je potreban Kandid – prikaz predstave „Kandid ili optimizam“ Aleksandra Popovskog

U vrijeme kada postjugoslavenskim prostorima odjekuju etnonacionalistički glasovi i kada je kič kultura preuzela strateške pozicije iz kojih oblikuje javnu i kulturnu scenu, trebalo je hrabrosti da se postavi pozorišni komad koji će nanovo aktuelizirati Voltairov prosvjetiteljski povik i ironijski šarm. Tako je makedonski režiser Aleksandar Popovski na scenu Jugoslavenskog dramskog pozorišta u Beogradu postavio Voltairov „Kandid ili optimizam“ koji je izveden u Sarajevu u sklopu programa 49. Internacionalnog teatarskog festivala MESS.

Prosvjetiteljska i ironijska dimenzija Kandida itekako provocira aktuelnu znanstvenu, kulturnu i političku elitu u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije, odnosno Kandidov optimizam itekako demaskira narcisoidnost malih južnoslavenskih interkulturalnih zajednica čije će prosvetiteljstvo doći kasnije, nakon srednjeg vijeka. U tom kontekstu, komad „Kandid ili optimizam“ u režiji Aleksandra Popovskog predstavlja pokušaj da se iz jednog prostora koji je opterećen naracijama o velikim kulturnim vrijednostima i viktimološkim naricanjima, potraži spas u Kandidovom optimizmu koji se opet ironijski opire padu estetskih, etičkih i moralnih vrijednosti pojedinca. Međutim, i sam optimizam, kao ontološka kategorija, doveden je u pitanje Kandidovim definiranjem optimiste kao čovjeka koji strasno vjeruje u dobar ishod, iako ga sve oko njega uvjerava u suprotno. Time Popovski, sasvim opravdano, dovodi u sumnju kategoriju optimizma, i njenu funkcionalnost u doba sveopšteg moralnog kraha.

Problem koji nam otvaraju protagonisti u „Kandidu“ jeste pitanje znanja koje je na sceni suprotstavljeno dvjema totalitetima – crkvi kao neupitnoj kategoriji i vlastima kao kreatorima jednog društvenog stanja. Oba su totaliteta predstavljena dvjema figurama: inkvizitorom i guvernerom, s kojima će se Kandid susresti tokom svog putovanja.

U inicijalnim dijelovima predstave, razvijaju se dijalozi između Kandida i učitelja Panglosa. Njihovi razgovori redovno sugerišu i uspostavljaju ironijsku distancu prema naučnom optimizmu po kojem je svijet savršeno organiziran uzročno-posljedičnim vezama i kao takav najbolji od svih svjetova, kako ponavlja Kandid. Ova rečenica, kao svojevrsni lajt-motiv Kandidovog napredovanja, autoreferencira na logocentrizam i dominantni antropocentrizam, postavljajući Čovjeka kao hijerarhijski najvišu instancu živog svijeta, i oholo ignorišući postojanje Drugosti. Dalje, pitanje vjere u svijet kakvim ga doživljava glavni protagonist na sceni ozbiljno je dovedeno pod sumnju tokom putovanja koja se razvijaju kroz predstavu. Tako su u centralnoj priči o Kandidu, koji iz ljubavi prema Kunigundi proputuje svijetom (Holandija, Portugal, Argentina, Eldorado, Paragvaj, Francuska) isprovocirani svi oblici zla koje se razvilo duž povijesne ose (ratovi, inkvizicija, lomače, totalitarizmi, itd.). Ispitujući granice ljudskog nemorala, Kandid biva primoran odreći se svog optimizma, bivajući stalno suprotstavljen padovima velikih Istina (Kunigundino silovanje, klasne razlike koje nadjačavaju prijateljstva, izdaje iz niskih pobuda) te je njegovo putešestvije moguće protumačiti kao sukcesivnu nit čovjekovog etičkog kraha, sve do krajnjeg pada u moralnu kaljužu. Završna scena u kojoj protagonisti obrađuju svoj vrt trijumfuje kao raskid sa utopijama i velikim civilizacijskim pričama koje ovaj svijet učiniše najgorim od svih svjetova. Aleksandar Popovski nije slučajno izabrao Voltairovog „Kandida“ za postavljanje na pozorišnim daskama jer upravo kroz Kandidovu ironijsku nit on prekida odnos sa savremenom južnoslavenskom kulturnom prozvodnjom, koja sebe tumači kao bogomdanu blagodat (ovaj tip ironijskog diskursa provlači se kroz čitavu predstavu, da bi u završnim Kandidovim monolozima poprimio krajnji ironijski otklon, analizirajući sveprisutnu ljudsku zlobu kao fizički problem konstipacije). 

Nadalje, Popovski hoće da isprovocira srednjovjekovne tabue, obrede i rituale koji su konstantno prisutni u postjugoslavenskim društvima, da bi se inkorporirali duboko u kulturološko pamćenje, izlazeći na površinu u vidu malograđanskih ograničenja i samonametnutih, ali potpuno bezrazložnih samica. Čini se kao da cjelokupno postjugoslavensko društvo žudi za figurom prosvjetitelja, te da je srednjovjekovlje stanje svijesti, a ne prevaziđena vremenska kategorija. Jer, nama je potreban jedan Kandid.

Osman Zukić