BACAČI SJENKI – JEDINSTVEN TEATARSKI DOŽIVLJAJ
U pozorištu, ali i u svakodnevnom životu, često smo izloženi mnoštvu različitih informacija kojima nas istovremeno bombarduju. Ta redundancija na početku rezultira većom koncentracijom i većim angažmanom kod gledatelja, međutim, nakon nekog vremena dolazi do prezasićenja, potpunog zamora i nedostatka želje da se o tome uopšte razmišlja.
A šta ako obrnemo slučaj? Šta ako nam umjesto viška informacija, neko uskrati, ili ne da dovoljno informacija?
E, tada dolazi do oneobičavanja. Tada se probudi naša prirodna ljudska radoznalost i tek tada smo voljni da potpuno učestvujemo.
Prva dva projekta Bacača sjenki, Odmor od povijesti i Expoziciju, mogla bih nazvati jedinstvenim teatarskim doživljajima, dok je treći dio Proces – u klasičnom smislu te riječi, teatarski događaj.
Međutim, sva tri veže jedna stvar – pokušaj da se dopre do publike na jednom intimnom nivou, da se stvori kod svakoga potpuno jedinsteven osjećaj i da svako na kraju izađe sa svojim, potpuno jedinstvenim sjećanjima na predstavu. Bacači sjenki se ne trude da iz pozorišta eliminišu greške. Oni se trude da ih okrenu u svoju korist, namjerno ostavljajući za njih prostora, da bi time dobili potpunu jedinstvenost svakog izvođenja.
Prvi dio, Odmor od povijesti, bavi se onim što se dešava na granici jave i sna. Na granici imaginarnog i stvarnog. Na granici života i smrti. Stvarajući atmosferu kakvu obično poznajemo prije spavanja, gledatelji zapravo nisu sigurni šta zaista gledaju, šta je plod njihove mašte i da li su ta snoviđenja produkt njihovog uma koji se polako isključuje i sprema na uživanje u toplom krevetu u svijetu snova, ili su produkt aktera predstave koje čas vidimo, čas potpuno nestaju u mraku, čas čujemo jasno, a čas kao da prisluškujemo.
Drugi dio projekta, Expozicija, više je individualni čin. Jedan glumac, jedna priča i jedan gledatelj, odnosno jedna osoba kojoj se priča. Mada je i u Odmoru od povijesti svaki krevet otok na kojem je spašen jedan od gledatelja, ovdje je tek taj čin potpuno individualan. Često smo svjedoci pokušaja pravljenja atmosfere u teatru dodavanjem raznih mirisa, pokušajem interakcije sa publikom, pa čak i fizičkim obračunima sa publikom. Sve to su samo dodatna sredstva kojima pojačavamo vizualni i auditivni doživljaj predstave, ali u prvom redu vizualni koji uzimamo kao osnovu da bi uopšte mogli sebe nazvati gledateljima. U Expoziciji možemo iskoristiti bilo koju riječ za sebe, samo ne gledatelj. Dokidanjem čula vida, mi učestvujemo u predstavi svim drugim čulima mnogo intenzivnije nego što bi to činili da vidimo. Mi se zapravo, posvetimo sebi. U Expoziciji smo potpuno izloženi. Ne samo drugima, već sebi.
Treći dio, rađen prema Kafkinom djelu Proces, pokušaj je da se kroz tri različita lika ispriča priča Jozefa K., uz korištenje video projekcija, čiji je zadatak da skrenu pažnju na detalje. Ko je Jozef K. i kakav se to proces vodi protiv njega, pitanje je koje se najčešće postavlja kada se spomene ovo djelo. Ali, Bacačima sjenki bitije je otkriti nešto drugo. Bitnije je otkriti kakav je Jozef K. i kako on doživljava proces. Bez ikakve mistifikacije, bez ikakvih predrasuda kako to u pozorišnom smislu inače treba da izgleda, tri glumca su sa takvom lakoćom prošla kroz lik Jozefa K. i sa jednakom lakoćom nam u potpunosti približila ono što mu se dešava u svoj praznini i punoći.
Ostaje još samo da zaključimo da je u današnjem svijetu, uzevši u obzir stil života kojim živimo, projekat Bacača sjenki, jedan duboko human čin koji nam omogućava da se bar na pola sata potpuno posvetimo sebi i preispitamo svoj doživljaj stvarnosti.
Asja Krsmanović
