14. 10. 2011.

ZENIČKI STRMOGLAV

Kada jedan redatelj u nepunih godinu dana uspije skupiti neke od najrespektabilnijih nagrada (od kojih je većina za režiju)  u regiji kao što je to učinio Oliver Frljić, onda nikoga ne može iznenaditi svojevrsna “frljićomanija”, koja je zavladala u teatarskim krugovima od Ljubljane do Beograda. Nagrade za Preklet naj bo izdajalec svoje domovine/Proklet bio izdajica svoje domovine (SMG Ljubljana)  na Borštnikovim srečanjima u Mariboru,  potom Sterijina nagrada za režiju Kukavičluka (SNP Subotica) u Novom Sadu,  odnosno za režiju iste predstave na 10. Festivalu bh drame u Zenici, te konačno za režiju Oca na službenom putu (Atelje 212) na 51. MESS-u u Sarajevu, ovog su „hrvatskog kazališnog anarhista” promovirale u najvećeg teatarskog sina naših naroda i narodnosti.  Frljić je postao ne samo monetom regionalne kulturne razmjene, nego njenom najtvorbenijom supstancom.   

 Status bad boya hrvatskog kazališta stekao je predstavama Bakhe (HNK Split) i Turbo folk (predstava) (HNK Ivana pl. Zajca Rijeka).  “Bakhe” su svoju medijsku pozornost uspjele iskovati prije svih zabranom izvođenja na Splitskom ljetu, te činjenicom kako je riječ o predstavi koja je  smišljena kao pametna redateljska provokacija, koja bez ostatka pogađa neke od ukorijenjenih predrasuda hrvatskog društva. Tu u sjenci (tada!) moćne figure Ive Sanadera, odnosno njegove produžene ruke intendanta HNK Split Milana Štrljića, Frljić je ovjerio diplomu vrijednog politički angažiranog omladinca ili ti ga kazališnog aktivista koji još nije slutio kako će se uskoro uspjeh njegovih predstava mjeriti (uglavnom?!)  stupnjem društvene senzacije koju polučuju.

 Inzistirajući u okviru vlastitog redateljskog prosedea na potpunoj autorskoj slobodi kada je u pitanju čitanje teksta (ukoliko tekst kao literarni predložak uopće postoji)  Frljić se ovaj put sklonio pod zavičajni kišobran (možda tek malo poznatijeg  sumještanina?) Ive Andrića.

 Tako je  najavljujući predstavu “Pismo iz 1920”, poručio kako je po povratku u BiH  postao svjestan kako  su srušene ideje autentične Bosne koje je godinama čuvao negdje skrivene. Izlaz je potražio bijegom u fikciju – dolutavši do Andrića i književne Bosne. U tim bespućima književne (ne)zbiljnosti mladi se Travničanin sa stalnom zagrebačkom adresom zamalo pretvorio u Asku, dok je vuk dakako ostao personificiran u onoj stvarnoj Bosni.  

Frljićevu scensku Bosnu naseljavaju četiri glumca (Enes Salković, Slaven Vidak, Saša Handžić i Adis Mehanović) u vojnim odorama. Na ultra kamernoj sceni, dostatno maloj  da se na njoj na početku zemljom za cvijeće ispiše “BOSNA”, (audio) rafali kose glumce koji u stalnom ustajanju i padanju raskopaju napisano. Potom se četiri zelena nišana, nad kojima stoje glumci proučavajući fatihu, od muslimanskih nadgrobnih spomenika pretvaraju prvo u bebe, a onda i u puške. To je jedina suvisla scenska minijatura u predstavi, koja zapravo anticipira audio snimak iz monodrame “Godine prevare”  koju je poznati predratni jugoslovenski glumac (“Otac na službenom putu”, “Život radnika”, “Hajde da se volimo 2”, “Hajde da se volimo 3”, “Stanica običnih vozova”) i još utjecajniji poratni bh glumac Emir Hadžihafizbegović[1],  izvodio tijekom ratnih i ranih poratnih godina diljem dijelova zemlje koje je kontrolirala Armija BiH. U tom snimku Hadžihafizbegović zaklinje sve bh Muslimane sakatom djecom bosanskom da ne oproste srpskim zločincima. “Ko halali, dabogda ga rođena djeca proklela”, podsjeća nas Frljić pred sam kraj predstave na ovaj monstruozni poklič. Tu slobodu citiranja (jer za Boga miloga ipak je riječ o Emirovom autorskom djelu) Frljić je “naplatio” medijskom senzacijom koju mu je servirao sam Hadžihafizbegović, nazvavši ga nakon zeničke premijere (30.9.) i zaprijetivši mu da ukoliko ne prestane koristiti isječak iz njegove ratne monodrame da će doći na sarajevsku premijeru, prekinuti predstavu i izravno se obratiti publici. Taj je medijski “rat” prerastao u najvažniju stvar na ovogodišnjem MESS-u, legitimirajući, prije svega one koji nisu gledali zeničku premijeru, u lijepo i politički korektnu gomilu koja se zgražava[2] nad primitivnim mrziteljem Emirom i travničkim genijalcem Oliverom, finim, hrabrim i radikalnim dečkom koji suočava (prije svih bošnjačku javnost!) sa zločinima i političkim grijesima počinjenim u njeno ime. 

Nakon sarajevske premijere postalo je jasno da je  Oliver miljama od bilo kakve pametne provokacije, a kamoli predstave  na tu temu.  Izuzmemo li opisani uvod, minute između najave Emirovog isječka  i isječka samog rezervirane su za jeftinu  scensku debatu (u tim debatama pretresaju se davno prežvakana opća mjesta iz (po)ratnih kanona pamćenja: od toga tko je sve dijelio Bosnu, tko su mudžahedini i za koga su se borili ili zašto je srušen Stari most), čiju političku trivijalnost i društvenu površnost ne može spasiti ni klasična glazba kao kontrapunkt “bosanskom primordijalnom nagonu”, utjelovljenim u “koreo” pasažima, gdje u zoofilijskom sevdahu zenički kvartet glumaca složno seksualno iskorištava dvije krave, svinju i ovcu,  da bi pred sam kraj sve preraslo u prave orgije. Na kraju se Frljićeva scenska Bosna uspostavlja kao tor ograđen bodljikavom žicom s dvije krave, ovcom i svinjom, te s četiri nišana za četiri domaća političara: Sulejman Tihić, Milorad Dodik, Zlatko Lagumdžija i Dragan Čović. 

To je valjda trebao biti idejni klimaks društveno-angažiranog igrokaza s naslovom posuđenim iz opusa jednog nobelovca.   Pozdrav iz zemlje mržnje gdje se svi skupa možete jebati dok ne crknete,  zaključuje Frljić.

Rijetko viđena  ignorancija spram zemlje i njenih političkih i društvenih čvorišta  s kojima se želio uhvatiti u kolo, doživjela je očekivani scenski ekvivalent. Ne samo što svom bivšem zavičaju Frljić pristupa kao  nekoj dalekoj i egzotičnoj azijskoj zemlji, nego preko nje prelijeće u brišućem letu.   Ova predstava nije ogledalo društvene stvarnosti kako to za teatar tvrdi natpis obješen o vratu velike krave, nego eventualno ogledalo jednako plitkih, površnih i ideoloških jednobojnih medijskih interpretacija iste stvarnosti.

 Književne Bosne nadahnula ga je za samo finale u kojemu se  legitimira kao njezin mrzitelj, ustvrdivši  da  želi da ga mi kao publika jednako mrzimo. Međutim, predstava reflektira posvemašnju ravnodušnost i u najboljem slučaju podsmijeh izazivaču mržnje  za uzaludni trud.

Ovaj je miljenik i nova zvijezda postjugoslovenskog kazališnog neba odradio još jedan senzacionalistički teatarski uradak u BNP Zenica pod nazivom „Pisma iz 1920“, gdje je pozornicu zlouporabio za vlastitu usputnu onaniju na temu - varijacije za nesretnike/međumrzitelje iz nekad mu užeg zavičaja.  Unatoč, neospornom talentu, osobito da pročačka traumatična mjesta većinskih kanona pamćenja, Frljić je očito upao u neizdržljivi ritam regionalne hiperprodukcije (dok je radio predstavu u Zenici, vrijedni je Oliver uspio završiti i Leksikon yu-mitologije koji je sredinom rujna otvorio festival Ex-ponto u Ljubljani), u kojoj mu se moralo dogoditi i jedno ovakvo strmoglavljenje.  Ali nema mjesta zabrinutosti. Ipak je to glava bosanska. A ona ionako “mrzi” sve što je meko.   

Dragan KOMADINA

[1] Kasnije će mu ovaj propagandistički scenski izljev koji obiluje ratnohuškačkom  retorikom poslužiti kao ogledni primjer čuda bosanskog kulturnog otpora, odnosno kao odskočna daska za napredovanje u stranačkoj sinekuri (SDA) koja će vrhunac doživjeti 2006. kada postaje ministar kulture sarajevskog kantona. Do tada se Emir već potvrdio u jednog od najuglednijih bh glumaca: “Remake”, “Gori vatra”, “Ljeto u zlatnoj dolini”, “Kod amidže Idriza”, “Grbavica”,  “Snijeg”,  koji uspješno surađuje i s kolegama iz Hrvatske i Srbije: “Karaula”, “Put lubenica”, “Sve džabe”, “Armin”, “Turneja”, “Metastaze”, “Crnci”.  

[2] To zgražavanje je zapravo vrhunac jednog licemjerja javnosti koja se ponaša kao da se prvi put suočava s tim Emirovim uratkom, želeći zapravo na svaki način umanjiti vlastitu odgovornost za proizvodnju mržnje u ratnim okolnostima i dodatno ulaštiti bošnjački ratni kanon pamćenja.