09. 10. 2011.

Noćne more o tišini

 Autorski projekat rediteljke Sanaz Bayan i glumca/reditelja Kazema Sayahija Noćne more o tišini je priča o iračko-iranskom ratu iz osamdesetih, tokom kojeg su autori odrastali, a za koji se danas, zbog napada Amerike na Irak pribojavaju da se ne ponovi. Sam naslov sadrži ideju predstave – iako nepodnošljiva buka, granatiranje i bombardovanje predstavljaju užasnu svakodnevicu, ako buka prestane, ako svi zamuknu, ako utihne i pjevanje najbližih, nikog više neće biti – ni oca, ni majke, ni ujaka, ni ujne, ni djevojčice.

  Pripovijeda se na tri nivoa – iz pozicije sadašnjosti, iz vizure petogodišnje djevojčice i kroz njene noćne more. Minimalistička scenografija sastoji se samo iz jednih pokretnih vrata, a rekvizita uključuje čaršave, koji su bijeli u noćnim morama u kojima se pojavljuje mrtva majka, krvavi kad nastupi smrt, služe za igru, sakrivanje, praktično predstavljaju čitav djevojčicin svijet. Priča o jednoj porodici, koja ne učestvuje u ratu, koja samo trpi njegove posljedice, svakodnevno granatiranje i konstantan strah, svakako može da se poredi sa intimnim pričama porodica iz ratnog Sarajeva pod opsadom, zbog čega je predstava i ovdašnjoj publici relevantna i bitna.

  Mimimalističko svjetlo, kostimi, gluma, su kontrastrirani muzikom koja se uvijek predvidivo pojavljuje na vrhuncima napetosti, straha i boli, kao i sa autorkinim vojs overom, koji konstantnim ponavljanjem određenih rečenica umjesto da povećava tenziju, samo usporava radnju i postaje suviše melodramski za inicijalni koncept predstave.  

  Autori su pokušali da kroz individualno izraze opšte, što po meni ipak nisu uspjeli, jer je koncept predstave ostao na pola puta između potpune apstrakcije i klasičnog pripovijedanja iz više vremenskih pozicija. Ovaj problem bi se mogao riješiti video bimom, jer iranske vizuelne umjetnice su među najinteresantnijim na savremenoj konceptualnoj umjetničkoj sceni, a noćne more bi po mom mišljenju bile mnogo efektnije da su konstantno prikazivane na video bimu, koji prati stvaran život djevojčice u ratu koji se odvija na sceni, upotpunjen vojs overom iz pozicije sadašnjosti, kao trećim elementom pripovijedanja.

  Poigravanje stvarnošću, iluzijom, snovima, prošlošću i sadašnjošću, moglo je da bude upotpunjeno i poigravanjem sa pozorišnom iluzijom i političkom stvarnošću savremenog Irana, našom političkom stvarnošću, pozicijom publike i tako u nedogled, što je takođe izostalo.

  Predstava je mogla da bude važna, velika i istinski potresna, a ovako je ipak ostala izuzetno lijep istorijski dokument i samo malo više od toga.